Misterij stela iz Sinja: Rimski spomenici, ali motivi na njima možda otkrivaju svijet Delmata

Kada smo prije nekoliko tjedana s kustosicom Martom Kalebotom prošli kroz veliku izložbu „DELMATI – Između mita i stvarnosti“, otvorilo se niz pitanja na koja arheologija još nema konačne odgovore. Kako su Delmati živjeli, trgovali, ratovali i pokapali svoje mrtve? Zašto su vrijedne kacige, mačevi i drugi predmeti završavali u Cetini? I što se od njihova svijeta zadržalo nakon rimskog osvajanja?

Ovoga puta ulazimo još dublje – u duhovni svijet Delmata.

Naša sugovornica je Vesna Matić, kustosica Arheološkog muzeja u Splitu, arheologinja i etnologinja te jedna od koautorica izložbe. Službeni podaci Muzeja potvrđuju da je Matić članica stručnog kustoskog tima, a nalazi se i među autorima izložbe.

A upravo je ovo dio priče u kojem ponekad vrijedi više ono što ne znamo od onoga što mislimo da znamo.

Među predmetima koje Matić posebno izdvaja nalaze se nadgrobne stele pronađene u Ruduši kod Sinja.

Na njima su sačuvana autohtona imena, među njima Paio i Verzo, ali ono što posebno privlači pozornost nije samo tekst nego ukras. Službena dokumentacija Muzeja Cetinske krajine upravo stele iz Ruduše iz 1. stoljeća izdvaja zbog ilirskih imena i osebujnih dekorativnih motiva.

– Ovdje imamo klasičan rimski oblik spomenika, ali motivi na njemu nisu ono što bismo očekivali od klasičnog rimskog repertoara. Kad na spomeniku nešto „dištonaje“, kada djeluje neobično, upravo tu često možemo tražiti tragove autohtonog stanovništva i njihova načina izražavanja – objašnjava Matić.

Matić ih tumači kao solarne motive, odnosno svojevrsne sunčeve kotače. Slična se simbolika ponavlja u željeznodobnom materijalu, no upozorava da je veliki problem u tome što ne možemo jednostavno preslikati značenja poznata kod drugih europskih zajednica na Delmate.

– Motiv vidimo. Ne možemo ga negirati. Ali ne znamo što je njemu tada značio čovjek koji ga je napravio ili naručio. Možemo tražiti analogije, primjerice u drugim željeznodobnim kulturama u kojima su solarni i lunarni motivi bili vrlo rašireni, ali analogija nije isto što i dokaz – kaže.

Na donjim dijelovima pojedinih stela pojavljuju se i motivi koji bi mogli predstavljati ukrase s odjeće. Upravo takva ponavljanja posebno zanimaju arheologe jer mogu predstavljati jedan od rijetkih tragova umjetnosti izrađivane na materijalima koji nisu preživjeli dvije tisuće godina.

Drvo, tkanina, koža i drugi organski materijali uglavnom su nestali. Kamen nam tako možda čuva kopiju nečega što je nekada bilo mnogo prisutnije u svakodnevnom životu.

O religiji Delmata nije ostao njihov vlastiti tekst koji bismo mogli pročitati. Nema sačuvanog „priručnika“ njihovih vjerovanja, molitvi ili mitova.

Arheologija zato pokušava duhovni život rekonstruirati preko grobova, darova, nakita, simbola, mjesta na kojima su predmeti pronađeni i kasnijih rimskih spomenika.

– O običajima ne znamo gotovo ništa. Ponekad do odgovora dolazimo gotovo eliminacijom. Prepoznajemo što je rimsko, što je grčko, što pripada drugim kulturnim krugovima, a ono što ostane možda možemo povezati s domaćim stanovništvom. Ali i tu treba biti vrlo oprezan – kaže Matić.

Jedan od najboljih materijalnih tragova duhovne kulture zato su pogrebni običaji.

Poznati nalazi pokazuju da se kod Delmata pojavljuju grobovi na ravnom, a među prilozima se nalaze predmeti koji su mogli govoriti o spolu, statusu ili identitetu pokojnika. U muškim se grobovima pojavljuje oružje ili njegova simbolika, dok je uz žene čest nakit, među ostalim i karakteristični spiralni ukrasi.

Ali čak ni predmet položen uz pokojnika ne daje automatski odgovor na pitanje zašto je ondje stavljen.

Jesu li vjerovali da će mu trebati nakon smrti? Je li predstavljao njegov društveni položaj? Je li riječ o oproštajnom daru obitelji?