Delmati

Živjeli su između Jadrana i dinarskog zaleđa, gradili utvrđena naselja na uzvisinama, kontrolirali pašnjake i važne komunikacije te se tijekom posljednjih stoljeća prije Krista pretvorili u jednu od najmoćnijih zajednica istočnog Jadrana. Rim ih nije pokorio jednim pohodom. Sukobi su se ponavljali generacijama, a upravo je njihovo ime na kraju postalo imenom čitave rimske provincije – i preživjelo do današnje Dalmacije.

Kada se govori o narodima predrimskog prostora istočnog Jadrana, malo je imena koja su ostavila tako snažan trag kao Delmati, u antičkim izvorima zapisivani kao Delmatae i Dalmatae.

Od njihova imena nastala je Dalmatia, naziv koji će Rimljani proširiti na područje daleko veće od izvorne domovine Delmata. Gotovo dvije tisuće godina poslije, ime Dalmacije još postoji.

No Delmati su mnogo zanimljiviji od te jezične ostavštine.

Arheologija i antički pisani izvori otkrivaju zajednicu koja je tijekom posljednjih stoljeća prije Krista kontrolirala velik prostor današnje srednje Dalmacije te dijelova zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne. Njihovu povijest obilježavaju gradine, stočarstvo, lokalne zajednice, trgovina, sukobi sa susjedima i gotovo neprekidna konfrontacija s Rimom.

Istodobno, moderna istraživanja upozoravaju da o njima ne smijemo razmišljati kao o jedinstvenoj centraliziranoj državi niti kao o „Ilirima“ u smislu jednog homogenog naroda.

Tko su zapravo bili Delmati?

U starijoj historiografiji Delmati su gotovo redovito opisivani jednostavnom formulacijom – „ilirsko pleme“.

Takva oznaka nije potpuno pogrešna, ali danas zahtijeva objašnjenje.

Naziv „Iliri“ u grčkim i rimskim izvorima kroz stoljeća je mijenjao značenje. Antički autori njime nisu uvijek označavali istu skupinu ljudi niti isti prostor. Zbog toga suvremeni arheolozi i povjesničari sve opreznije koriste pojam „Iliri“ kao zajedničku etničku oznaku za mnoštvo različitih zajednica zapadnog Balkana. Danijel Džino posebno upozorava da slična keramika, način pokapanja ili određeni tip nakita sami po sebi ne dokazuju zajedničku etničku pripadnost.

Delmati se u pisanim izvorima pojavljuju relativno kasno.

Njihov prvi pouzdani povijesni izlazak na veliku političku pozornicu vezan je uz 2. stoljeće prije Krista, kada ih spominje Polibije u kontekstu sukoba na srednjodalmatinskom području.

To, naravno, ne znači da ljudi koji su kasnije činili delmatsku zajednicu prije toga nisu postojali. Naprotiv, arheologija pokazuje dug kontinuitet naseljenosti i specifičnu željeznodobnu kulturu na prostoru srednje Dalmacije i njezina zaleđa.

Šime Batović izdvojio je upravo delmatsku kulturu željeznog doba, koja se može razlikovati od susjednih kulturnih područja prema oblicima naselja, keramici, grobnim običajima i drugim elementima materijalne kulture. Naglašava pritom da je na tom prostoru živjelo više zajednica, a da Delmati tek s vremenom postaju vodeća politička skupina.

Drugim riječima: moguće je da se ono što antički autori kasnije nazivaju Delmatima formiralo postupno, povezivanjem većeg broja lokalnih zajednica.

Od Krke i Cetine do Duvanjskog polja

Određivanje točnih granica njihova teritorija nije jednostavno jer su se političke prilike mijenjale.

U razdoblju najveće moći delmatski utjecaj obuhvaćao je velik dio srednjodalmatinskog prostora između približno Krke i Neretve, uključujući obalu, Zagoru i duboko dinarsko zaleđe. U unutrašnjosti je njihovo područje sezalo prema današnjoj jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.

To područje nije oduvijek bilo politički homogeno.

Slobodan Čače upozorava da prostor koji će kasnije biti prepoznat kao Dalmatia u 4., 3. i ranom 2. stoljeću prije Krista nije bio jedinstvena cjelina. Na obali i u zaleđu izvori bilježe Buline, Hilejce, Nestejce, grčke Isejce i druge zajednice. Tek kasnije ime Delmata postaje dominantno.

To je važan detalj jer ruši pojednostavljenu sliku prema kojoj su Delmati „oduvijek“ zauzimali cijelu srednju Dalmaciju.

Čini se da je njihova politička moć rasla upravo tijekom posljednjih stoljeća prije Krista.

Zemlja gradina

Najprepoznatljiviji element krajolika koji povezujemo s predrimskim zajednicama Dalmacije jesu gradine.

To su naselja ili utvrđeni položaji podizani uglavnom na prirodno dominantnim uzvisinama. Bedemi su često građeni od velikih količina lomljenog kamena, uglavnom tehnikom suhozida.

Nisu sve gradine imale istu funkciju.

Neke su bile stalna naselja, neke refugiji odnosno skloništa, neke kontrolne i promatračke točke, a pojedine su vjerojatno imale i kultnu ili društvenu funkciju.

Starija istraživanja registrirala su stotine takvih položaja na području povezanom s Delmatima, ali samo je manji dio sustavno arheološki istražen. Marin Zaninović upozoravao je upravo na taj problem: ostaci brojnih delmatskih gradinskih naselja dobro su vidljivi u krajoliku, ali sustavna arheološka istraživanja dugo su zaostajala za njihovim brojem.

Gradina nije samo tvrđava.

Veći položaji mogli su biti gospodarska, politička i društvena središta okolnog područja.

Posebno su zanimljivi primjeri poput velikih protohistorijskih naselja srednje Dalmacije. Istraživanja pokazuju da su pojedine gradine imale površinu od više hektara, razvijene kontakte s obalom i pristaništima te tragove proizvodnje i trgovine.

Je li Delminij doista pronađen?

Jedna od najvećih enigmi delmatske povijesti još nije definitivno riješena.

To je položaj Delminija – Delminiuma, naselja koje antički izvori povezuju s Delmatima i rimskim ratovima protiv njih.

Desetljećima se Delminij često predstavljao gotovo kao sigurno identificiran „glavni grad Delmata“.

Stvarnost je složenija.

Postoji širok konsenzus da ga treba tražiti na prostoru Duvanjskog polja, odnosno današnjeg Tomislavgrada i njegove okolice, ali točna lokacija predrimskog Delminija nije sa sigurnošću dokazana.

U literaturi su kao mogući položaji posebno razmatrani Lib i Gradina kod Gaja, ali nijedan nije prihvaćen kao konačno rješenje. Ante Škegro zaključivao je da ni nakon brojnih istraživanja nije moguće sa sigurnošću odrediti položaj snažne delmatske utvrde koju su napadali Rimljani.

Noviju analizu problema napravila je Amra Šačić Beća. Uspoređujući antičke pisane izvore, arheološki materijal i epigrafske spomenike također zaključuje da treba razlikovati predrimsko utvrđeno naselje od kasnijeg rimskog municipija Delminium. Epigrafski podaci pokazuju da je rimski municipium Delminensium najvjerojatnije oblikovan u vrijeme Hadrijana ili Antonina Pija, dakle stoljećima nakon prvih ratova s Delmatima.

Zato je rečenica „arheolozi su pronašli glavni grad Delmata“ trenutačno znanstveno previše kategorična.

Rim ih nije pokorio u jednom ratu

Upravo su sukobi s Rimom Delmate pretvorili u jedno od najbolje dokumentiranih stanovništava predrimskog Ilirika.

Sredinom 2. stoljeća prije Krista njihovo širenje dovodi ih u sukob s drugim zajednicama i gradovima pod utjecajem grčke Isse, današnjeg Visa.

Posebno su važni Tragurion, današnji Trogir, i Epetion, današnji Stobreč.

Isejci se obraćaju Rimu.

Time počinje dug niz rimskih vojnih intervencija.

Godine 156. pr. Kr. rimski konzul Gaj Marcije Figul poveo je vojsku protiv Delmata. Sukob se nastavio i sljedeće godine, kada Publije Kornelije Scipion Nasika napada Delminij. Antički izvori opisuju njegovo razaranje.

No to nije bio kraj.

Slijedili su novi ratovi.

Godine 119. pr. Kr. protiv Delmata ratuje Lucije Cecilije Metel, koji će nakon pohoda dobiti počasni naslov Delmaticus.

U 1. stoljeću prije Krista sukobi postaju još intenzivniji.

Delmati su aktivni tijekom rimskih građanskih ratova, a jedna od najtežih rimskih katastrofa dogodila se 48. pr. Kr., kada su snage pod Aulom Gabinijem u sukobu s Delmatima pretrpjele težak poraz. Antička tradicija govori o više od dvije tisuće poginulih Rimljana i gubitku vojnih znakova.

Ti će izgubljeni znakovi kasnije imati veliku simboličku važnost.

Oktavijan osobno ratuje u Dalmaciji

Rimska ofenziva dobiva novu dimenziju kada 34. pr. Kr. u rat protiv Delmata kreće Oktavijan, budući car August.

Borbe se vode oko niza utvrđenih položaja.

Posebno mjesto u izvorima ima Promona, snažno utvrđenje koje su Delmati bili preuzeli od Liburna.

Slijedili su Sinotij i Setovija.

Tijekom operacija Oktavijan je čak ranjen – prema antičkoj tradiciji kamenom u koljeno.

Nakon teških borbi Delmati su 33. pr. Kr. prisiljeni predati taoce, prihvatiti plaćanje davanja i vratiti vojne znakove izgubljene u Gabinijevu porazu.

Ali ni tada otpor nije potpuno prestao.

Posljednja velika pobuna

Konačna integracija delmatskog prostora u Rimsko Carstvo povezana je s velikim ustankom od 6. do 9. godine poslije Krista, poznatim kao Bellum Batonianum – Batonov rat.

Pobuna je zahvatila velik dio Ilirika i predstavljala jednu od najvećih vojnih kriza Augustova doba.

U njoj sudjeluju različite panonske i dalmatinske zajednice.

Nakon sloma ustanka Rim je definitivno uspostavio kontrolu.

Od tog trenutka počinje potpuno novo razdoblje: gradnja cesta, razvoj rimskih municipija, veteranske kolonije, nova administracija, služenje domaćeg stanovništva u rimskoj vojsci i postupna transformacija lokalnih zajednica.

Delmati nisu „nestali“ preko noći.

Stanovništvo je ostalo, ali se njegov politički, društveni i kulturni identitet mijenjao kroz generacije.

342 dekurije

Posebno zanimljiv podatak ostavio je Plinije Stariji.

U opisu administrativnih zajednica provincije Dalmacije navodi da Delmati imaju čak 342 dekurije.

To je daleko više nego kod mnogih drugih zajednica koje spominje.

Što je točno jedna „dekurija“ predstavljala u domaćoj društvenoj organizaciji, znanstvenici još raspravljaju. Ne smije je se jednostavno pretvoriti u selo, rod ili vojnu jedinicu. Gerard Pereira Menaut upozorava da nam Plinije daje njihov broj, ali gotovo ništa ne govori o stvarnoj prirodi tih jedinica.

Ipak, podatak od 342 dekurije pokazuje da su Rimljani pod imenom Delmata administrativno evidentirali izrazito veliku populacijsku i teritorijalnu zajednicu.

Stočari, ali ne samo stočari

Delmate se često opisuje kao izrazito stočarsko stanovništvo.

Za to postoje dobri razlozi.

Krški krajolik Dalmacije i dinarskog zaleđa pogodovao je uzgoju ovaca, koza i druge stoke, a sezonsko korištenje različitih pašnjaka vjerojatno je bilo važan element lokalnog gospodarstva.

Rimski izvori navode stoku i žito u kontekstu davanja i sukoba među zajednicama.

Postoje i izravni epigrafski dokazi o organizaciji pašnjaka.

Na području današnje Marine pronađeni su rimski granični natpisi povezani s pašnjacima delmatskih Tariota. Istraživanja pokazuju kontinuitet tradicionalnog pastoralnog načina života čak i nakon dolaska rimske vlasti.

No bilo bi pogrešno zamišljati Delmate kao izolirane planinske stočare.

Njihov prostor bio je povezan s obalom, grčkim gradovima, dolinama Cetine i Neretve, unutrašnjim Balkanskim prostorom i jadranskim trgovačkim mrežama.

Arheološki materijal pokazuje kontakte, razmjenu i selektivno prihvaćanje stranih proizvoda.

Delmati možda namjerno nisu pili grčko vino

Jedan od najintrigantnijih problema u arheologiji Delmata odnosi se na nešto naizgled banalno – vino.

Od 4. stoljeća prije Krista grčki utjecaj na Jadranu snažno raste. Osnivaju se kolonije poput Isse i Phara, razvija se trgovina, a zajedno s vinom stižu amfore, posuđe i običaji mediteranskog svijeta.

Kod brojnih jadranskih zajednica takvi predmeti postaju relativno uobičajeni.

Ali u delmatskoj unutrašnjosti situacija je drugačija.

Danijel Džino ukazao je na izrazit nedostatak arheoloških dokaza za konzumaciju vina među predrimskim Delmatima. Predložio je zanimljivu mogućnost: nije nužno riječ samo o slabijoj dostupnosti robe. Odbijanje mediteranskih običaja moglo je biti dio načina na koji je delmatska zajednica naglašavala vlastiti identitet prema susjedima koji su sve više prihvaćali grčke kulturne obrasce.

Charles Barnett kasnije je detaljnije razradio tu ideju i upozorio da se strani proizvodi ne prihvaćaju automatski samo zato što su dostupni. Društvo može određenu robu prihvatiti, prilagoditi – ili svjesno odbaciti.

To ne znači da možemo tvrditi: „Delmati nisu pili vino.“

Dokaza za takvu apsolutnu tvrdnju nema.

Ali upravo izostanak mediteranskog pribora povezanog s vinom u određenim arheološkim kontekstima predstavlja zanimljivu razliku između Delmata i nekih njihovih susjeda.

Kako je nastao delmatski identitet?

Ovo pitanje danas je možda zanimljivije od pokušaja da se iscrta savršeno precizna karta „delmatskog plemena“.

Jedna od mogućnosti jest da se delmatska politička zajednica intenzivnije oblikovala tijekom 3. i početkom 2. stoljeća prije Krista, kada se gospodarske i političke prilike na Jadranu ubrzano mijenjaju.

Grčke kolonije jačaju.

Rim se pojavljuje kao nova supersila.

Stare političke strukture južnog Ilirika slabe.

Trgovačke mreže se mijenjaju.

U takvom okruženju povezivanje više zajednica pod delmatskim imenom moglo je biti odgovor na novi odnos snaga.

Džino zato delmatski savez promatra ne samo kao vojno-političku organizaciju nego i kao jedan od mehanizama kroz koje se oblikovao zajednički identitet. Ratovi protiv susjeda, Isse i naposljetku Rima mogli su dodatno učvrstiti osjećaj zajedništva.

Od Delmata do Dalmacije

Ironija povijesti jest da je najveći spomenik Delmatima podigao upravo njihov najveći neprijatelj – Rim.

Ne u kamenu, nego na karti.

Ime malog dijela istočnog Jadrana postupno se proširilo na golemu administrativnu cjelinu.

Slobodan Čače pokazuje da se naziv Dalmatia počinje kao regionalna oznaka širiti već tijekom posljednjih stoljeća prije Krista. Nakon rimskog osvajanja ime postaje naziv provincije koja je obuhvaćala prostor mnogo širi od prvobitne zemlje Delmata.

Rimska provincija Dalmatia protezala se duboko u unutrašnjost Balkana.

Tako je etnonim jedne predrimske zajednice postao geografskim nazivom koji je nadživio i Delmate i Rimsko Carstvo.

Danas je to njihova najvidljivija ostavština.

Što još ne znamo?

Unatoč više od stoljeća arheoloških istraživanja, osnovna pitanja i dalje ostaju otvorena.

Ne znamo sa sigurnošću gdje se nalazio predrimski Delminij.

Ne znamo kako je točno izgledala unutarnja politička organizacija delmatskog saveza.

Ne znamo jesu li se svi stanovnici prostora koji antički autori nazivaju delmatskim doživljavali Delmatima.

Ne poznajemo njihov jezik dovoljno da bismo ga rekonstruirali.

Ne možemo iz oblika fibule, posude ili groba automatski zaključiti etničku pripadnost pojedinca.

I upravo to Delmate čini toliko zanimljivima.

Njihova povijest nije dovršena priča iz udžbenika, nego arheološki problem koji se i dalje mijenja sa svakim novim istraživanjem.

Zanimljivosti o Delmatima

• Dali su ime Dalmaciji. Naziv rimske provincije Dalmatia potječe od njihova imena i poslije se proširio daleko izvan njihove izvorne zemlje.
• Rim ih je ratovima pokušavao slomiti generacijama. Prvi veliki rimski rat protiv njih počinje 156. pr. Kr., dok je konačna pacifikacija prostora uslijedila tek nakon Batonova ustanka 9. godine.
• Oktavijan August osobno je ratovao protiv njih i tijekom kampanje bio ranjen.
• Rimljanima su nanijeli težak poraz 48. pr. Kr., nakon kojega su osvojili rimske vojne znakove.
• Plinije im pripisuje čak 342 dekurije, što ih čini jednom od najvećih domorodačkih administrativnih zajednica rimske Dalmacije.
• Točna lokacija njihova slavnog Delminija još nije konačno utvrđena.
• Arheolozi su primijetili neobično malo dokaza za konzumaciju mediteranskog vina na njihovu području prije rimskog osvajanja, što je dovelo do zanimljivih teorija o hrani i piću kao dijelu identiteta.