Ilirski ratovi: od Agrona i Teute do Batona

Ilirski ratovi nisu bili jedan rat, niti jednostavan sukob Rima s jednom jedinstvenom „ilirskom državom“. U užem smislu pod Ilirskim ratovima podrazumijevaju se tri rimska rata na istočnom Jadranu: 229.–228. pr. Kr., 219. pr. Kr. i 168. pr. Kr. U širem povijesnom smislu riječ je o mnogo duljem procesu rimskog prodora, ratovanja i uspostave vlasti nad istočnim Jadranom i njegovim zaleđem, koji je započeo 229. pr. Kr., a svoj dramatični završetak dobio tek slomom Batonova ustanka 9. godine poslije Krista.

Pritom je važno izbjeći modernu predodžbu o Ilirima kao politički jedinstvenom narodu. Rim je tijekom više od dva stoljeća ratovao s različitim kraljevstvima, savezima i zajednicama – Ardijejcima, Delmatima, Japodima, panonskim zajednicama, Dezitijatima, Breucima i drugima – koji su međusobno mogli biti saveznici, protivnici ili rimski partneri. Ilirik kakav poznajemo iz rimskog razdoblja nastajao je postupno, zajedno sa širenjem rimske vlasti. Danijel Džino upravo zato upozorava da rimsko osvajanje nije bilo jedinstven unaprijed razrađen projekt, nego dug, nepravocrtan proces u kojemu su se smjenjivali ratovi, savezništva, klijentski odnosi i izravna uprava.

Ključna kronologija

Agron i trenutak kada Rim počinje gledati preko Jadrana

Pozadina Prvoga ilirskog rata bila je velika promjena odnosa snaga na Jadranu. Rim je nakon Prvoga punskog rata postao vodeća sila zapadnog Sredozemlja, dok se na istočnoj obali Jadrana razvijala snažna politička struktura pod kraljem Agronom, sinom Pleurata.

Polibije, najvažniji izvor za to razdoblje, tvrdi da je Agron raspolagao snažnijom kopnenom vojskom i flotom nego bilo koji ilirski kralj prije njega. Posebno je odjeknula ilirska intervencija kod Mediona, gdje je Agronova vojska pomogla Akarnancima protiv Etolaca. Ta pobjeda pokazala je da ilirska pomorska sila više nije samo lokalni faktor.

Problem za Rim nije bila samo vojna snaga tog kraljevstva. Istočni Jadran nalazio se na važnoj komunikacijskoj osi između Italije, Epira, Makedonije i Grčke. Rimska kolonija Brundisium bila je ključna točka na najkraćem putu preko Jadrana. Napadi na trgovce, pomorske veze i mogućnost povezivanja snažnog ilirskog kraljevstva s Makedonijom Rim su počeli izravno zabrinjavati. Rimski ulazak u rat ne svodi se samo na „borbu protiv gusara“: u igri su bili trgovina, sigurnost plovidbe, zaštita saveznika i šira ravnoteža moći u grčko-makedonskom svijetu.

Agron je umro nedugo nakon svog velikog uspjeha. Vlast je, kao regentica maloljetnog Pinesa, preuzela njegova udovica Teuta.

Prvi ilirski rat, 229.–228. pr. Kr.

U antičkoj historiografiji upravo je Teuta postala najpoznatija osoba ranog ilirsko-rimskog sukoba. No Polibijev prikaz treba čitati oprezno. Njegov portret vladarice sadrži izrazito negativne, pa i rodno obojene stereotipe karakteristične za antičku historiografiju. Sigurniji su sami događaji koje opisuje.

Ilirski brodovi djelovali su po Jonskom i Jadranskom moru, a 230. pr. Kr. napadnuta je i bogata Foinika u Epiru. Polibije navodi da su tijekom tih operacija napadani i talijanski trgovci: dio je opljačkan, dio ubijen, a dio odveden u zarobljeništvo. Rimski Senat tada šalje poslanike Gaja i Lucija Korunkanija kako bi od Teutina dvora zatražili prekid napada. Jedan od rimskih poslanika potom je ubijen.

Za Rim je to bio dovoljan razlog za vojnu intervenciju.

229. pr. Kr. – Rim prvi put ulazi u Ilirik velikom vojskom

Rim je poslao golemu ekspediciju. Polibije spominje oko 200 brodova, približno 20.000 pješaka i 2.000 konjanika. Jedan od konzula, Gnej Fulvije Centumal, vodio je pomorsku komponentu, dok je drugi konzul, Postumije Albin, prebacio kopnene snage iz Brundizija.

Presudan trenutak rata bila je izdaja – ili političko preusmjeravanje – Demetrija Farskog. Teutin zapovjednik na Krfu stavio se na rimsku stranu i predao im područja pod svojim nadzorom. Rimljani su potom prihvatili u svoje savezništvo ili zaštitu Krf, Apoloniju, Epidamno, Isu i druge zajednice, dok se Teuta povukla prema Rizonu u Boki kotorskoj.

Mir je sklopljen 228. pr. Kr. Teuta je morala odustati od velikog dijela dotadašnjeg utjecaja, prihvatiti tribut i pristati na izrazito važno pomorsko ograničenje: južno od Lissosa nije smjelo ploviti više od dva ilirska broda, i to nenaoružana.

Zašto je 229. pr. Kr. prijelomna godina?

Polibije ovaj pohod izričito ističe kao prvi trenutak kada su Rimljani s vojskom prešli u Ilirik. Nije to još bilo osvajanje buduće provincije Dalmacije. Rim nije preko noći okupirao čitavu istočnu obalu Jadrana. Stvoren je sustav prijateljskih, savezničkih i ovisnih zajednica preko kojih je Rim mogao nadzirati ključne pomorske pravce.

No od 229. pr. Kr. Rim više nikada neće potpuno nestati s istočnog Jadrana.

Drugi ilirski rat, 219. pr. Kr.

Ironija povijesti je u tome što je čovjek koji je pomogao Rimu da pobijedi Teutu uskoro postao njegov protivnik.

Nakon Prvoga ilirskog rata Demetrije Farski dobio je znatan politički prostor i rimsko povjerenje. Međutim, s vremenom se počeo ponašati kao samostalni regionalni vladar. Njegove pomorske akcije i plovidba južno od granice utvrđene sporazumom iz 228. pr. Kr. Rim je smatrao kršenjem dogovora.

Vrijeme je bilo posebno osjetljivo: na zapadu se približavao veliki sukob s Hanibalom. Rim nije želio ostaviti nestabilan Jadran iza svojih leđa.

Godine 219. pr. Kr. konzul Lucije Emilije Paul krenuo je protiv Demetrija. Prvo je napao utvrđeni Dimale, koji je prema Polibiju pao nakon samo sedam dana. Zatim je krenuo na Far – Pharos, današnji Stari Grad na Hvaru.

Demetrije je u Faru imao oko 6.000 odabranih boraca. Emilije Paul izveo je varku: manji dio rimskih snaga demonstrativno se iskrcavao pred gradom, dok je glavnina noću iskrcana drugdje. Kada su Demetrijeve snage izašle iz utvrde kako bi napale naizgled slab rimski desant, Rimljani su ih napali i s druge strane. Demetrije je izbjegao zarobljavanje i pobjegao brodovima u Makedoniju, na dvor Filipa V.

Siniša Bilić-Dujmušić detaljno je rekonstruirao bitku i smjestio presudan prostor sukoba na poluotok Kabal kod današnjeg Staroga Grada. Prema njegovoj interpretaciji, poraz iz 219. pr. Kr. označio je kraj razdoblja u kojemu je Far imao politički značaj daleko veći od uobičajenog grčkog polisa.

Važna je i historiografska napomena: antički izvori nisu potpuno suglasni o Drugom ilirskom ratu. Polibijev prikaz događaja smatra se kronološki daleko upotrebljivijim od kasnijeg Apijanova prikaza.

Treći ilirski rat, 168. pr. Kr.

Gotovo pola stoljeća poslije Demetrijeva poraza posljednji veliki sukob s jednim ilirskim kraljevstvom odvijao se u potpuno drukčijem kontekstu.

Rim je tada vodio Treći makedonski rat protiv kralja Perzeja. Ilirski kralj Gencije, čije je političko središte bilo u Skodri, isprva nije bio bezuvjetni rimski neprijatelj. Međutim, približio se Perzeju i konačno mu se priključio. Situaciju je dodatno zaoštrio zarobljavanjem rimskih poslanika.

Rim je protiv njega poslao pretora Lucija Anicija Gala.

Rat je bio nevjerojatno kratak. Rimljani su napredovali prema Skodri, glavnom Gencijevu uporištu. Nakon neuspješnog izlaska njegove vojske pred gradom i propasti nade u pomoć, kralj se predao Aniciju.

Tu je zanimljivo usporediti izvore: Apijan tvrdi da je cijeli rat trajao samo dvadeset dana, dok Livije govori o manje od trideset dana. Razlika je mala u ukupnoj slici, ali izvrstan je primjer zašto se antičke podatke ne smije nekritički prepisivati.

Gencije i njegova obitelj odvedeni su u rimsko zarobljeništvo. Njegovo kraljevstvo prestalo je biti samostalna regionalna sila.

168. pr. Kr. zato označava kraj klasične faze triju Ilirskih ratova. Ali ne i kraj ratova između Rima i naroda koje su rimski i grčki autori ubrajali u Ilirik.

Naprotiv – za srednju Dalmaciju najteži sukobi tek su počinjali.

Delmati ulaze u središte sukoba

Nakon sloma Gencijeve države težište rimskih problema pomaknulo se prema sjeverozapadu, osobito prema Delmatima.

Delmati nisu bili tek nastavak Gencijeva kraljevstva. Radilo se o drukčijoj političkoj i društvenoj strukturi, sposobnoj mobilizirati znatnu vojnu snagu iz područja dalmatinske unutrašnjosti.

Polibije navodi da su se Isa, Tragurij i Epetij žalili Rimu na delmatske napade, a rimski poslanici poslani Delmatima nisu bili dobro primljeni.

Posebno je zanimljivo što Polibije otvoreno govori o još jednom motivu Senata. Nakon dugog razdoblja bez velikog rata Rimljani su, prema njegovu tumačenju, željeli ponovno uvježbati vojsku i istodobno zastrašiti ostale zajednice Ilirika. Službeno opravdanje bio je postupak prema rimskim poslanicima.

156.–155. pr. Kr. – prvi veliki rimsko-delmatski rat

Godine 156. pr. Kr. Gaj Marcije Figul poveo je vojsku protiv Delmata. Pohod nije počeo dobro. Delmati su pokazali koliko rimskoj vojsci mogu biti opasni krš, planinski prolazi i utvrđena naselja u unutrašnjosti.

Središnji cilj postao je Delminij, čija točna topografija i karakter i danas izazivaju znanstvene rasprave. Apijan opisuje kako su Rimljani u napadima koristili zapaljive projektile od drva, lana, smole i sumpora, kojima je velik dio naselja zapaljen.

Rat je sljedeće godine nastavio Publije Kornelije Scipion Nazika Korkul. Upravo ovaj sukob započinje dugu seriju rimsko-delmatskih ratova koji će trajati više od stoljeća.

119. pr. Kr. – Metel Delmatik

Novi veliki pohod predvodio je Lucije Cecilije Metel, koji je nakon rata dobio pobjednički naslov Delmaticus.

Apijan pritom iznosi neobično otvorenu tvrdnju: rat je, kaže, pokrenut premda Delmati u tom trenutku nisu učinili neku posebnu nepravdu, jer je Metel želio trijumf. Koliko god ta formulacija bila pojednostavljena, dobro pokazuje važnu činjenicu – rimske intervencije nisu uvijek bile samo odgovor na napade. Ratovanje je rimskoj političkoj eliti donosilo ugled, plijen, vojnu slavu i politički kapital.

Cezar, Promona i jedan od najtežih rimskih poraza

Godina 59. pr. Kr. administrativno je iznimno važna. Zakonom lex Vatinia Gaj Julije Cezar dobio je Cisalpinsku Galiju i Ilirik. Danijel Džino taj trenutak smatra važnim korakom u nastanku samoga Ilirika kao rimskog političkog pojma: prvi put poznajemo magistrata čiji se imperium protezao duž cijele istočne obale Jadrana. To još nije bila provincija s potpuno precizno povučenim granicama kakvu zamišljamo u kasnijem Carstvu, ali politička promjena bila je velika.

Ipak, rimska vlast na terenu bila je daleko od potpune.

Delmati su oko 50. pr. Kr. Liburnima oteli Promonu, strateški važnu utvrdu. Liburni su pomoć zatražili od Cezara. Prema Apijanu, rimski odred koji je Cezar poslao protiv Delmata bio je uništen.

Još veći udar došao je tijekom građanskog rata Cezara i Pompeja.

Aulo Gabinije pokušao je kopnenim putem kroz Ilirik dovesti Cezaru 15 kohorti i oko 3.000 konjanika. Delmati su njegovu kolonu presreli i nanijeli joj katastrofalan poraz. Apijan opisuje uništenje velikog dijela vojske i ogroman plijen koji je pao u ruke pobjednika. Kasniji izvor posebno ističe da je izgubljeno pet rimskih vojnih znakova.

Rimski vojni standardi imali su golem simbolički značaj. Njihov gubitak nije bio samo taktički neuspjeh nego poniženje. Upravo će njihov povratak desetljeće i pol poslije biti važan dio Oktavijanove propagande.

Oktavijanov ilirički rat, 35.–33. pr. Kr.

Ako postoji jedna kampanja koja povezuje stare republikanske sukobe s nastankom rimskog Ilirika, onda su to pohodi Oktavijana, budućega cara Augusta.

Od 35. do 33. pr. Kr. Oktavijan je vodio sustavne operacije na velikom području – od Japodije i savskog prostora do srednje Dalmacije.

Njegove motive ne treba svesti samo na želju da vojsci osigura iskustvo ili sebi vojnu slavu prije konačnog obračuna s Markom Antonijem. Istočni Jadran bio je nestabilan, a kontrola pravaca prema Balkanu imala je veliko strateško značenje.

35. pr. Kr. – Japodi, Metulum i Segesta

Jedna od najdramatičnijih epizoda bila je opsada Metuluma, jednog od glavnih japodskih središta. Apijan opisuje iznimno žestok otpor. Oktavijan je tijekom borbi bio i ranjen.

Nakon Japoda Rimljani su krenuli prema Segesti na Savi, budućoj rimskoj Sisciji. Grad je izdržao oko trideset dana prije nego što je pao. Oktavijan je ondje smjestio iznimno snažnu posadu – prema Apijanu 25 kohorti – jer je Segesta bila idealna baza za buduće prodore prema panonskom i dunavskom prostoru.

34.–33. pr. Kr. – obračun s Delmatima

Potom se rat premjestio u Dalmaciju.

Delmatska vojska imala je, prema Apijanu, više od 12.000 boraca, a jedan od zapovjednika bio je Verso. On je držao Promonu, istu onu utvrdu koju su Delmati ranije oteli Liburnima.

Oktavijan je sustavno zauzimao okolne visove i odsijecao grad. Drugi istaknuti delmatski zapovjednik, Testim, pokušao je dovesti pomoć. Promona je ipak pala. Nakon toga Rimljani su nastavili prema Sunodiju i Setoviji.

Kod Setovije je Oktavijan ranjen kamenom u koljeno te je privremeno napustio vojsku, a završne operacije povjerio Titu Statiliju Tauru.

Godine 33. pr. Kr. Delmati su se predali. Prema Apijanu, predali su 700 djece kao taoce, pristali plaćati zaostali tribut i – što je za Oktavijana imalo iznimno propagandno značenje – vratili rimske vojne znakove izgubljene u Gabinijevu porazu.

Bio je to velik uspjeh. Ali čak ni on nije značio konačno osvajanje cijelog prostora budućih provincija Dalmacije i Panonije.

Tiberije i Panonski rat, 12.–11. pr. Kr.

Sljedeći veliki korak napravio je Tiberije, Augustov posinak i budući rimski car.

Pohod poznat kao Bellum Pannonicum u starijoj se literaturi često šire datirao od 13. do 9. pr. Kr. Detaljna analiza Alke Domić-Kunić smješta stvarni Panonski rat u 12.–11. pr. Kr., uz druge operacije oko njega.

Tiberije je podvrgnuo velik dio južnopanonskih zajednica, uključujući područja Breuka, Andizeta i Amantina, te omogućio Rimu da vojno dopre do srednjeg Dunava.

To je predstavljalo golemu promjenu. Rim više nije držao samo obalne gradove i pojedine koridore. Počinje stvarati povezani strateški prostor između Jadrana, Save, Drave i Dunava.

I upravo će taj uspjeh nekoliko godina poslije proizvesti jednu od najvećih kriza Augustove vladavine.

Veliki ilirski ustanak, 6.–9. godine

Godine 6. Rim je vjerovao da je Ilirik uglavnom pacificiran. Tiberije se pripremao za veliku kampanju protiv germanskog kralja Maroboda.

Stanovništvo Ilirika moralo je davati poreze i ljude za rimsku vojsku. Kasije Dion navodi da su lokalne postrojbe trebale biti mobilizirane za novi rimski rat. Kada su se ratnici okupili i vidjeli koliko ih zapravo ima, pobuna je eksplodirala.

Na čelu Dezitijata pojavio se Baton Dezitijatski. Ubrzo su se pobunili i panonski Breuci, koje su predvodili drugi Baton – Baton Breučki – i Pines.

Tako je počeo Bellum Batonianum, Batonov rat, odnosno Veliki ilirski ustanak.

Rim se našao u ozbiljnoj opasnosti

Ustanak se iznimno brzo proširio. Baton Dezitijatski krenuo je prema Saloni, dok su se operacije proširile prema panonskom prostoru i Makedoniji.

Velej Paterkul, koji je osobno sudjelovao u ratu na rimskoj strani, govori o više od 800.000 stanovnika pobunjenih zajednica, od čega navodno oko 200.000 ljudi sposobnih za borbu i 9.000 konjanika. Te brojke moderna historiografija opravdano smatra pretjeranima i ne treba ih prihvaćati doslovno. One ipak pokazuju kakav je dojam razmjera pobune ostao na Rimljane.

Augustova zabrinutost bila je golema. Prema Veleju, u Rimu se čak govorilo da bi ustanici, ako se ništa ne učini, mogli stići u blizinu grada za desetak dana. Mobilizirani su veterani i dodatne snage, a zapovjedništvo je ponovno povjereno Tiberiju.

Svetonije je kasnije ovaj rat opisao kao „najozbiljniji od svih vanjskih ratova nakon punskih ratova“ i tvrdi da je Tiberije raspolagao s 15 legija, uz golem broj pomoćnih postrojbi.

Takve formulacije sadrže carsku propagandu, ali jasno pokazuju da Rim nije smatrao ovaj ustanak nekim lokalnim incidentom.

Dva Batona i raspad ustaničkog saveza

Rat je trajao godinama zato što je Rim imao velik problem: protivnik je izvrsno poznavao teren i nije morao prihvaćati klasičnu veliku bitku.

Kasije Dion opisuje pokretljive ustanike koji su koristili planinski teren, napadali opskrbne pravce i izbjegavali sukob pod uvjetima koje je Tiberije želio.

Tiberije je zato koristio iscrpljivanje, blokade, kontrolu komunikacija i sustavno uništavanje mogućnosti opskrbe.

Godine 8. došlo je do velikog unutarnjeg loma. Baton Breučki naposljetku je surađivao s Rimljanima i izdao Pinesa. No uhvatio ga je Baton Dezitijatski, nakon čega je osuđen i pogubljen. Panonski dio ustanka postupno se raspao.

Težište posljednjeg otpora ponovno se premjestilo prema Dalmaciji.

9. godina – posljednji otpor Batona Dezitijatskog

Godine 9. Rim je koncentrirao snage na posljednja uporišta.

Tiberije, Germanik, Marko Emilije Lepid i drugi zapovjednici postupno su lomili otpor. Baton Dezitijatski povukao se u teško pristupačno utvrđenje koje Kasije Dion naziva Adetrium, odnosno Andetrium, u širem zaleđu Salone.

Teren je Rimljanima stvarao velike probleme: kamenite uzvisine, klanci i mogućnost zasjeda omogućavali su braniteljima da ugrožavaju čak i rimske opskrbne kolone.

Na kraju je Baton shvatio da nastavak rata nema izgleda. Poslao je svog sina Sceuu Tiberiju i zatražio uvjete predaje.

Kasije Dion potom donosi jedan od najslavnijih citata čitave povijesti antičkog Ilirika. Tiberije je navodno upitao Batona zašto su se njegovi ljudi pobunili protiv Rima. Baton je odgovorio:

Vi ste Rimljani krivi za ovo: kao čuvare svojih stada ne šaljete pse ni pastire, nego vukove.

Nemoguće je dokazati da je Baton te riječi izgovorio upravo u tom obliku. Antički povjesničari često su oblikovali govore svojih likova. Ali rečenica je iznimno važna jer sažima jednu antičku interpretaciju uzroka ustanka: porezno opterećenje, novačenje, zloupotrebe lokalne uprave i brutalnost rimske vlasti.

Godine 9. rat je završen.

Istodobno je daleko na sjeveru, u Teutoburškoj šumi, Rim izgubio tri legije. Augustovo Carstvo u samo nekoliko godina doživjelo je dvije velike krize na svojim sjevernim granicama. Danijel Džino upravo Batonski rat smatra jednim od ključnih događaja u povijesti ranog Principata, a ne samo lokalnom epizodom balkanske povijesti.

Što su ilirski ratovi na kraju promijenili?

Najvažnije je razumjeti da Rim nije osvojio Ilirik jednim udarcem.

229. pr. Kr. Rim prvi put trajno ulazi u političke odnose istočnog Jadrana kao vojna sila.

168. pr. Kr. nestaje Gencijevo kraljevstvo i posljednja velika neovisna monarhija južnog ilirskog prostora sposobna voditi rat protiv Rima.

Od 156. do 33. pr. Kr. težište sukoba premješta se prema Delmatima, Japodima i unutrašnjosti. Rim pobjeđuje, ali doživljava i teške poraze.

35.–33. pr. Kr. Oktavijan prelazi iz povremenih intervencija u mnogo sustavnije teritorijalno osvajanje.

12.–11. pr. Kr. Tiberije prodire duboko u južnu Panoniju.

Od 6. do 9. godine veliki ustanak pokazuje da formalna podložnost nije značila stvarno prihvaćanje rimske vlasti.

Nakon pobjede nad Batonima rimski Ilirik postupno se administrativno razdvaja na cjeline koje će se ustaliti kao Dalmacija i Panonija. Džino pritom naglašava da se stara koncepcija jedinstvenog „velikog Ilirika“ nakon krize 6.–9. mijenja: južni, jadranski prostor i sjeverni, dunavski prostor počinju imati različite strateške funkcije unutar Carstva.

I jedna važna povijesna ironija

Rim je pobijedio vojno, ali ljudi koje je pokorio ubrzo su postali jedan od glavnih ljudskih resursa samoga Rimskog Carstva.

Područje Dalmacije i Panonije davat će u sljedećim stoljećima velik broj vojnika, časnika i naposljetku rimskih careva. Nekadašnji prostor s kojeg je 6. godine krenula jedna od najvećih pobuna protiv Augusta postupno će postati jedan od vojno najvažnijih dijelova Carstva.

Koliko možemo vjerovati izvorima?

To je presudno pitanje za svaki ozbiljan rad o Ilirima.

Za Prvi i Drugi ilirski rat najvažniji je Polibije, koji vremenski stoji daleko bliže događajima od ostalih sačuvanih autora. Međutim, piše iz grčko-rimskog političkog svijeta i njegove vrijednosne sudove – osobito prikaz Teute – ne treba poistovjećivati s neutralnim izvještajem.

Za cijeli niz ratova neprocjenjiv je Apijan, autor iz 2. stoljeća poslije Krista, jer je njegovo djelo o ilirskim ratovima jedini sačuvani kontinuirani antički pregled teme. Problem je što piše stoljećima nakon ranih događaja i ponekad spaja ili kronološki premješta različite predaje. Tom problemu posvećena je studija Marjete Šašel Kos, Appian and Illyricum.

Za Gencija je iznimno važan Tit Livije. Za Veliki ilirski ustanak ključni su Velej Paterkul, Kasije Dion i Svetonije. Velej je posebno vrijedan zato što je bio suvremenik i sudionik rata, ali je istodobno izrazito naklonjen Tiberiju, pa njegove ogromne brojke i pohvale rimskom zapovjedniku zahtijevaju oprez.

Suvremena istraživanja Marjete Šašel Kos, Danijela Džine, Siniše Bilića-Dujmušića, Alke Domić-Kunić i drugih bitna su upravo zato što antičke tekstove uspoređuju s arheologijom, geografijom i političkim kontekstom.

Tri godine koje treba zapamtiti

Kad bi se cijela priča morala svesti na samo tri prijelomna trenutka, to bi bile 229. pr. Kr., početak izravnog rimskog vojnog angažmana preko Jadrana; 168. pr. Kr., slom Gencijeva kraljevstva; i 9. godina, kraj Batonova ustanka i završetak velike faze oružanog otpora rimskoj vlasti.

No za povijest prostora današnje Dalmacije možda su jednako važne 219. pr. Kr. zbog Fara, 156.–155. pr. Kr. zbog početka velikih ratova s Delmatima te 35.–33. pr. Kr. zbog Oktavijanova osvajanja Promone, Setovije i šire dalmatinske unutrašnjosti. Upravo se između tih datuma najbolje vidi kako je istočni Jadran iz prostora izvan rimskog svijeta, kroz više od dva stoljeća ratova, postao jedna od strateški najvažnijih regija Rimskog Carstva.