Eneolitik

Što je eneolitik i kada počinje na Jadranu?

Eneolitik, odnosno bakreno doba, prapovijesno je razdoblje između neolitika i brončanog doba. Njegovo najvažnije tehnološko obilježje jest postupno širenje upotrebe bakra, prvog metala koji je u većem opsegu korišten za izradu oruđa, oružja i ukrasnih predmeta. Na istočnoj obali Jadrana početak eneolitika okvirno se smješta oko 4000. godine prije Krista, dok prijelaz prema brončanom dobu tijekom trećeg tisućljeća nije svugdje nastupio istodobno.

Premda se razdoblje naziva bakrenim dobom, kameno oruđe nije nestalo. Kamene oštrice, strugala, sjekire i drugi predmeti nastavili su se koristiti u svakodnevnom životu. Bakar je bio važan, ali razmjerno rijedak materijal, dok su kamen, kost, drvo i keramika ostali osnovne sirovine većine zajednica.

Eneolitik se dugo promatrao kao prijelazna etapa između dvaju velikih razdoblja prapovijesti. Suvremena arheologija pokazuje da je riječ o mnogo složenijem procesu. Promjene su uključivale nove načine proizvodnje, drukčije keramičke stilove, razvijenije veze među zajednicama i postupno oblikovanje društvenih odnosa koji će osobito doći do izražaja tijekom brončanog doba.

Na Jadranu je taj razvoj bio obilježen njegovim specifičnim geografskim položajem. Obalna naselja, otoci, plodna krška polja i planinsko zaleđe činili su različite, ali međusobno povezane gospodarske prostore. More je omogućavalo kontakte između zajednica koje su živjele na udaljenim dijelovima obale, a komunikacije prema unutrašnjosti povezivale su Jadran s dinarskim i podunavskim područjem.

Od hvarske do nakovanske tradicije

Prijelaz iz mlađega kamenog u bakreno doba na istočnom Jadranu najbolje se prati na keramičkim nalazima. Tijekom kasnog neolitika razvila se hvarska kulturna tradicija, prepoznatljiva po kvalitetno izrađenoj i često slikanoj keramici. U njezinim kasnijim fazama postupno se pojavljuju novi načini oblikovanja i ukrašavanja posuda, osobito žljebljeni odnosno kanelirani ukrasi.

Takve promjene povezane su s nakovanskim keramičkim stilom, nazvanim prema nalazištima na poluotoku Pelješcu. Nakovanska keramika tradicionalno se vezuje uz eneolitik istočnog Jadrana, osobito uz četvrto tisućljeće prije Krista. Među njezinim karakterističnim obilježjima ističu se ukrasi izvedeni žljebljenjem površine posuda, različiti oblici ručki i druge značajke koje je razlikuju od starije hvarske lončarije.

Važno je naglasiti da nakovanska kultura ne predstavlja nužno zaseban narod koji je zamijenio stanovnike hvarske kulture. Arheološki pojmovi poput kulture i stila označavaju skupove materijalnih obilježja, a ne automatski posebne etničke zajednice. Na pojedinim nalazištima, osobito u Grapčevoj spilji na Hvaru, može se pratiti postupna promjena keramičkih oblika i ukrasa, bez jasnog dokaza o naglom prekidu života ili potpunoj zamjeni stanovništva.

Nakovanski stil prepoznat je na nalazištima rasprostranjenima od Istre preko dalmatinskih otoka do južnog Jadrana. Posebno su važni Spila kod Nakovane na Pelješcu, Grapčeva spilja na Hvaru, Vela spila na Korčuli te Pupićina peć i Jačmica u Istri. Mnogi su nalazi sačuvani u špiljama, što dijelom odražava prirodno bolje uvjete očuvanja arheoloških slojeva, a ne nužno činjenicu da je većina stanovništva živjela isključivo u špiljskim prostorima.

Zambratija: potopljeno naselje staro oko šest tisuća godina

Jedno od najvažnijih otkrića za razumijevanje jadranskog eneolitika nalazi se ispod morske površine u uvali Zambratija kod Umaga. Podvodnim istraživanjima otkriveni su ostaci prapovijesnog naselja koje se nalazilo uz nekadašnji obalni krajolik, a danas je potopljeno na približno tri metra dubine.

Arheolozi su dokumentirali više od 120 drvenih pilota, kao i ostatke keramike, kamenog oruđa te slojeve dobro očuvane tresetne podloge. Na temelju istraživanja drvenih konstrukcija i dendrokronoloških analiza, objavljenih 2024. godine, jedan dio arhitekture naselja datiran je između 4041. i 3934. godine prije Krista, uz navedenu statističku vjerojatnost od 95,4 posto.

Zambratija je posebno važna jer svjedoči o obliku naseljavanja koji se povezuje sa sojeničkim naseljima, odnosno konstrukcijama na drvenim pilotima u vlažnim ili plitkovodnim okolišima. Nalazi potvrđuju da su zajednice sjevernog Jadrana na prijelazu iz neolitika u eneolitik posjedovale znanja potrebna za gradnju složenijih drvenih objekata i prilagodbu životu uz vodu.

Otkriće također pokazuje koliko je današnji izgled obale različit od prapovijesnoga. Tijekom posljednjih šest tisuća godina promijenili su se morska razina i lokalni obalni uvjeti, zbog čega su pojedini dijelovi nekadašnjeg kopna danas pod morem. Stoga je moguće da znatan dio tragova eneolitičkih naselja duž Jadrana tek čeka otkriće.

Bakrena metalurgija: početak nove tehnologije

Bakar je omogućio proizvodnju predmeta drukčijih svojstava od kamenih izrađevina. Mogao se oblikovati udaranjem, a poznavanje njegovih svojstava postupno je dovelo do razvijenijih metalurških postupaka. Važna prednost metala bila je mogućnost ponovnoga taljenja i preoblikovanja, zbog čega je imao posebnu gospodarsku vrijednost.

Za proizvodnju predmeta od bakra bila su potrebna znanja o rudama, visokim temperaturama i postupcima obrade. Metalurgija je stoga mogla poticati stvaranje specijaliziranih djelatnosti i kontakata između udaljenih zajednica. Ipak, arheološki nalazi ne omogućuju zaključak da su sva jadranska naselja imala vlastite metalurške radionice. U brojnim su se sredinama metalni predmeti mogli nabavljati razmjenom, dok je svakodnevno gospodarstvo i dalje uvelike ovisilo o tradicionalnim alatima.

U širem prostoru današnje Hrvatske posebno je poznata vučedolska kultura, koja je tijekom trećeg tisućljeća prije Krista razvila iznimno kvalitetnu keramiku i napredne postupke obrade bakra. Njezino je središte bilo u istočnoj Slavoniji i Srijemu, a rasprostranjenost je obuhvatila velik dio srednje i jugoistočne Europe.

Iako se vučedolska kultura mora spomenuti u pregledu hrvatskog eneolitika, ne treba je prikazivati kao glavnu kulturu jadranske obale. Na istočnom Jadranu razvijali su se drukčiji kulturni sklopovi, povezani s lokalnim neolitičkim nasljeđem te komunikacijama prema Apeninskom poluotoku, istočnoalpskom prostoru i balkanskoj unutrašnjosti.

Ljubljansko-jadranska keramika i promjene trećeg tisućljeća

Tijekom trećeg tisućljeća prije Krista na istočnom Jadranu pojavljuje se ljubljansko-jadranski keramički stil, u starijoj literaturi često nazivan jadranskim tipom ljubljanske kulture. Nalazi takve keramike poznati su na brojnim nalazištima, uključujući špilje, naselja i pojedine grobne cjeline. Među važnijim lokalitetima ističu se Otišić u cetinskom području, Vela spila na Korčuli i nalazišta u dinarskom zaleđu.

Keramičke posude odlikuju se karakterističnim oblicima i ukrasima, među kojima se pojavljuju urezani i žljebljeni geometrijski motivi. Njihova rasprostranjenost pokazuje povezanost različitih dijelova Jadrana s istočnoalpskim i unutrašnjim balkanskim prostorom. Međutim, sama sličnost keramike ne dokazuje nužno doseljavanje jedinstvene skupine stanovnika iz područja današnje Slovenije.

Za istraživanje tog razdoblja posebno je važan rad arheologa Staše Forenbahera, koji je 2018. godine objavio opsežnu analizu ljubljansko-jadranskog i cetinskog lončarskog stila na temelju nalaza sa 146 arheoloških lokaliteta. U istraživanju su preispitane tradicionalne kulturne podjele i mogućnosti apsolutnog datiranja pomoću radiokarbonskih analiza.

Rezultati takvih istraživanja pokazuju da prijelaz između eneolitika i ranog brončanog doba nije moguće opisati jednom jednostavnom kronološkom granicom. Različite keramičke tradicije djelomično su se preklapale, a neke su se promjene pojavljivale ranije u pojedinim regijama nego u drugima.

Pomorstvo i dalekosežne veze s Apeninskim poluotokom

Tijekom eneolitika stanovnici jadranskog prostora nastavili su održavati kontakte koji su bili uspostavljeni još u neolitičko doba. Posebno su važni nalazi kvalitetnog rožnjaka, odnosno kamene sirovine za izradu oštrica i drugih alatki.

Arheološka istraživanja u Nakovani na Pelješcu pokazala su da je velik dio kamenih izrađevina nastao od sirovine podrijetlom s talijanskog poluotoka Gargana. U eneolitičkim slojevima osobito su zastupljene pravilne prizmatične kamene oštrice, koje se na lokalitetu pojavljuju kao gotovi proizvodi ili kao dio šireg sustava nabave.

Ti nalazi pružaju važan dokaz o dugotrajnim kontaktima između dviju obala Jadrana. Pritom nije moguće za svaki pojedini predmet odrediti je li stigao izravnim pomorskim putovanjem ili kroz više posredničkih zajednica. Ipak, rasprostranjenost istih sirovina potvrđuje da Jadran nije bio izoliran prostor.

Iako iz eneolitika istočnog Jadrana zasad nemamo dobro očuvane brodove usporedive s mnogo kasnijim nalazima, jasno je da su pomorske komunikacije imale važnu ulogu u kretanju ljudi, razmjeni sirovina i širenju tehnoloških znanja.

Gospodarstvo i svakodnevni život

Glavne gospodarske djelatnosti eneolitičkih zajednica ostale su poljodjelstvo i stočarstvo, uz nastavak lova, ribolova i prikupljanja samoniklih plodova. U krškim predjelima Dalmacije posebno su važnu ulogu mogle imati ovce i koze, čiji se uzgoj dobro prilagođavao različitim vrstama pašnjaka. U plodnijim poljima nastavljen je uzgoj žitarica, a gospodarske aktivnosti vjerojatno su povezivale obalna naselja i planinsko zaleđe.

Izrada keramike bila je važan dio svakodnevne proizvodnje. Posude su služile pripremanju i čuvanju hrane, prijenosu namirnica i različitim drugim aktivnostima. Razlike u oblikovanju i ukrašavanju keramike arheolozima danas omogućuju praćenje regionalnih kulturnih tradicija.

Stanovanje je obuhvaćalo različite oblike naselja. Premda je mnogo nalaza sačuvano u špiljama, otvorena naselja poput Zambratije potvrđuju da su postojala i drukčija rješenja prilagođena lokalnoj geografiji. Nije opravdano zaključiti da su eneolitički stanovnici Jadrana uglavnom bili nomadi ili da su živjeli pretežno u špiljama.

Pogrebni običaji i razvoj društvenih odnosa

Promjene na prijelazu iz eneolitika u brončano doba očituju se i u načinu pokapanja pokojnika. Na širem jadranskom i balkanskom prostoru pojavljuju se različiti tipovi grobova, a u kasnijim fazama sve je izraženije podizanje grobnih humaka ili tumula, koji će postati jedno od najprepoznatljivijih obilježja ranog brončanog doba Dalmacije.

Grobne gomile mogle su sadržavati pojedinačne ili višestruke ukope, a pokojnici su ponekad bili položeni u grobne škrinje sastavljene od kamenih ploča. Različite količine i vrste grobnih priloga mogu upućivati na društvene razlike, premda njihovu stvarnu važnost nije uvijek moguće pouzdano odrediti.

Važno je razlikovati grobne gomile od kamenih nasipa gradinskih bedema. Iako obje vrste spomenika mogu biti građene od krupnog kamena, njihova namjena i arheološka obilježja bitno se razlikuju. Osim toga, nisu sve kamene gomile u današnjem jadranskom krajoliku nužno prapovijesni grobovi jer su neke nastale kasnijim poljoprivrednim čišćenjem terena.

Najvažniji eneolitički lokaliteti istočnog Jadrana

Datacije su okvirne i odnose se na istražene eneolitičke ili prijelazne faze pojedinih lokaliteta. Višeslojna nalazišta bila su korištena i u drugim razdobljima.

Kraj eneolitika: početak novog razdoblja

Prijelaz iz eneolitika u brončano doba na istočnom Jadranu bio je dugotrajan i regionalno neujednačen proces. Tijekom trećeg tisućljeća prije Krista pojavljuju se kulturne i tehnološke promjene koje najavljuju razvoj brončanodobnih društava, a među najvažnijim arheološkim pojavama ističu se cetinska kulturna skupina, novi pogrebni običaji i postupno širenje upotrebe metalnih predmeta.

Ipak, nije riječ o potpunom prekidu s ranijim načinom života. Poljodjelstvo, stočarstvo, izrada keramike i korištenje pomorskih putova nastavili su se razvijati. Eneolitik je zato najbolje razumjeti kao razdoblje u kojem su stare neolitičke tradicije postupno dobivale nove tehnološke i društvene oblike.

Eneolitičke zajednice istočnog Jadrana ne mogu se poistovjetiti s povijesno poznatim Ilirima, Delmatima, Liburnima ili Histrima. Ti nazivi povezani su s mnogo kasnijim povijesnim razdobljima. Arheološka građa eneolitika govori o zajednicama čija imena, jezike i vlastite identitete zasad ne poznajemo, ali čiji su tehnološki i gospodarski temelji imali važnu ulogu u daljnjem razvoju jadranske prapovijesti.