Gradine Jadrana: kameni gradovi prapovijesti koji su oblikovali povijest Ilirije

Od neolitičkih tragova na kozjačkom Birnju do monumentalnih brončanodobnih bedema Monkodonje i razvijenih željeznodobnih naselja Liburna, Histra i Delmata. Gradine su tijekom tisućljeća bile središta života, proizvodnje, trgovine i obrane. Njihovi ostaci i danas dominiraju brojnim uzvisinama Jadrana, premda je velik dio njihove povijesti još uvijek neistražen.

Što su gradine i zašto su važne?

Gradine su prapovijesna utvrđena naselja ili drugi utvrđeni položaji, najčešće smješteni na uzvisinama koje su pružale prirodnu zaštitu i mogućnost nadzora nad okolnim prostorom. Njihovi najprepoznatljiviji ostaci su kameni bedemi, danas često vidljivi kao široki nasipi urušenog kamenja. Međutim, gradine nisu bile samo utvrde. Mnoge su predstavljale dugotrajna naselja u kojima su ljudi živjeli, proizvodili hranu, izrađivali predmete, održavali kontakte sa susjednim zajednicama i pokapali svoje mrtve.

Na području istočnog Jadrana gradine su jedna od najraširenijih i najvažnijih kategorija prapovijesnih arheoloških nalazišta. Posebno su brojne u Istri, na Kvarneru, dalmatinskim otocima, u Ravnim kotarima, srednjoj Dalmaciji i dinarskom zaleđu. Njihova je velika koncentracija posljedica geografskih obilježja područja, ali i dugotrajnog razvoja društava čiji su se gospodarski i obrambeni sustavi oslanjali na prirodno zaštićene položaje.

Različite regije poznaju i različite nazive za takve lokalitete. U Istri se često upotrebljava naziv kašteljer ili kaštelir, izveden iz talijanskoga castelliere, dok se u Dalmaciji susreću nazivi gradina, grad, gradac i njima srodni toponimi. Mnogi su nazivi preživjeli stoljećima nakon napuštanja naselja, pa danas predstavljaju važan trag pri njihovu pronalaženju.

Važno je naglasiti da gradina nije naziv određene arheološke kulture niti pojedinog naroda. Riječ je o tipu utvrđenog položaja koji se pojavljuje u različitim razdobljima i na vrlo širokom geografskom prostoru. Zato nije opravdano svaku gradinu automatski nazivati ilirskom, osobito kada njezini najstariji slojevi potječu iz vremena mnogo starijeg od povijesno poznatih ilirskih zajednica.

Kada su nastale prve gradine?

Za područje istočnog Jadrana najintenzivniji razvoj gradinskih naselja povezuje se s brončanim i željeznim dobom, odnosno s razdobljem od trećeg do posljednjih stoljeća prvog tisućljeća prije Krista. Međutim, nastanak gradinskog načina naseljavanja nije bio istodoban u svim dijelovima Jadrana, a pojedina nalazišta pokazuju znatno starije tragove ljudske prisutnosti.

Tijekom neolitika, odnosno mlađega kamenog doba, mnoge zajednice živjele su u otvorenim naseljima smještenima u blizini obradivih površina, izvora vode i drugih prirodnih resursa. To ipak ne znači da su svi neolitički stanovnici birali nizinske položaje. Na pojedinim uzvisinama pronađeni su dokazi naseljavanja koji pokazuju mnogo složeniju sliku korištenja prapovijesnog krajolika.

Posebno važan primjer predstavlja Biranj na Kozjaku, gdje su radiokarbonske analize životinjskih kostiju iz najstarijega istraženog sloja pokazale prisutnost ljudi već tijekom kasnog neolitika, odnosno u drugoj polovici petog tisućljeća prije Krista. Time se Biranj svrstava među najvažnije lokalitete za proučavanje ranog naseljavanja uzvišenih položaja u Dalmaciji.

Tijekom eneolitika ili bakrenog doba, približno između četvrtog i trećeg tisućljeća prije Krista, nastavljaju se promjene u organizaciji naselja, uporabi prostora i proizvodnim tehnologijama. U pojedinim regijama pojavljuju se ili razvijaju utvrđeni položaji koji najavljuju mnogo izraženiji razvoj gradinskih naselja tijekom brončanog doba.

Brončano doba donosi veliko širenje utvrđenih visinskih naselja. U Istri, Dalmaciji i dinarskom zaleđu nastaju ili se razvijaju položaji opasani kamenim bedemima, često s jasno određenim ulazima i organiziranim stambenim prostorima. Gradine tada postaju jedan od najprepoznatljivijih elemenata naseljavanja istočnojadranskog krša.

Tijekom željeznog doba mnoge se gradine nastavljaju koristiti, a pojedina naselja dobivaju sve složenije gospodarske, društvene i političke funkcije. Upravo u tom razdoblju nastaju ili se razvijaju središta koja kasnije možemo povezati s povijesno poznatim Histrima, Liburnima, Delmatima, Daorsima i drugim zajednicama.

Zašto su gradine građene na vrhovima brda?

Odabir položaja gradine nije bio slučajan. Njihovi graditelji koristili su prirodna obilježja krajolika kako bi smanjili potrebu za izgradnjom umjetnih obrambenih konstrukcija i istodobno osigurali što povoljniji položaj za život zajednice.

Strme padine, litice, uski prilazi i uzvišeni platoi omogućavali su lakšu obranu naselja. Ondje gdje su prirodne prepreke već pružale dovoljnu zaštitu, bedemi su mogli biti slabije razvijeni ili potpuno izostati. Na pristupačnijim stranama uzvisina podizane su snažnije kamene konstrukcije, ponekad u više pojaseva.

Međutim, obrana nije bila jedini čimbenik. Gradine su često smještene iznad krških polja, plodnih dolina, pašnjaka, morskih uvala ili važnih komunikacijskih prolaza. Njihov položaj omogućavao je praćenje kretanja ljudi i životinja te pristup resursima potrebnima za svakodnevni život.

Primjerice, gradine iznad Kaštelanskog zaljeva nalazile su se između obalnog prostora i planinskog zaleđa Kozjaka, dok su utvrđeni položaji na području Klisa omogućavali nadzor nad jednim od najvažnijih prirodnih prolaza između Salone i unutrašnjosti Dalmacije.

Slično tome, brojne liburnske gradine u Ravnim kotarima nalazile su se u blizini obradivih površina i komunikacijskih pravaca koji su povezivali zadarsko zaleđe s obalom, dok su istarske gradine često nadzirale plodna područja, prirodne prolaze i prilaze morskim uvalama.

Važan čimbenik predstavljala je i dostupnost vode. Gradina podignuta na uzvisini nije nužno imala vlastiti izvor, pa je stanovništvo vodu moglo donositi s nižih položaja ili je prikupljati u različitim spremnicima. Međutim, postojanje cisterni ne smije se pretpostavljati bez arheoloških dokaza, osobito na lokalitetima na kojima su sačuvani samo bedemi.

Kako su građeni monumentalni kameni bedemi?

Najprepoznatljivije obilježje mnogih jadranskih gradina predstavljaju suhozidni bedemi, građeni slaganjem kamenih blokova bez vezivnog morta. Pritom je korišten pretežno lokalni kamen, koji je bio dostupan na samom položaju ili njegovoj neposrednoj okolici.

Jednostavniji bedemi mogli su biti oblikovani jednim nizom kamenja, dok su razvijenije konstrukcije imale dva vanjska zidna lica s ispunom od sitnijeg kamena i zemlje. Takav način gradnje omogućavao je stvaranje širokih i stabilnih obrambenih konstrukcija, prilagođenih konfiguraciji terena.

Na nekim su lokalitetima bedemi bili građeni u nekoliko koncentričnih pojaseva. Njihov broj i raspored ovisili su o veličini naselja, prirodnoj zaštiti i potrebi za kontrolu pojedinih pristupa. Posebno su zanimljivi ulazi koji su tijekom vremena mogli biti sužavani, proširivani ili dodatno utvrđivani.

Arheološka istraživanja pokazala su da se gradinska arhitektura tijekom stoljeća često mijenjala. Bedem koji danas izgleda kao jedinstvena kamena konstrukcija mogao je nastati kroz više građevinskih faza, uključujući nadogradnje i popravke.

Važno je razlikovati izvornu širinu bedema od širine današnjega kamenog nasipa. Nakon tisućljeća propadanja nekadašnji se zid mogao urušiti i pretvoriti u osipinu višestruko širu od svoje prvotne konstrukcije. Zato podatak da je danas kameni nasip širok deset ili petnaest metara ne znači nužno da je izvorni bedem bio jednako debeo.

Izgradnja velikih bedema zahtijevala je znatnu količinu rada. Prikupljanje, prijenos i slaganje kamena podrazumijevali su određenu organizaciju zajednice, ali na temelju same veličine zidina nije moguće pouzdano izračunati broj stanovnika ili odrediti postojanje jedinstvene političke vlasti.

Biranj na Kozjaku: neolitički tragovi na jednoj od najvećih jadranskih gradina

Biranj, smješten na približno 630 metara nadmorske visine iznad Kaštel Lukšića, jedan je od najzanimljivijih arheoloških lokaliteta Dalmacije. Njegov položaj na zapadnom dijelu Kozjaka omogućuje širok pogled na Kaštelanski zaljev, dalmatinske otoke i dijelove zaleđa.

Arheološka istraživanja, u kojima sudjeluju Muzej hrvatskih arheoloških spomenika i Muzej grada Kaštela, pokazala su da je riječ o višeslojnom kompleksu koji obuhvaća prapovijesnu gradinu, kasnoantičku utvrdu, nekropolu i kasniju crkvu sv. Ivana Krstitelja.

Posebno se ističu dva pojasa velikih suhozidnih bedema. Prema podacima Muzeja grada Kaštela, vanjski bedem dugačak je gotovo 800 metara i zatvara površinu od približno 73.000 četvornih metara, odnosno 7,3 hektara. Osipina bedema na pojedinim je mjestima široka do 12 metara. Time Biranj pripada među površinom najveće poznate gradinske komplekse istočne jadranske obale i zaleđa.

Na položaju Njivice istraživanjem uz unutrašnje lice vanjskog bedema pronađeni su nalazi brončanog doba, uključujući keramičke ulomke i pojedine oblike povezane s ljubljanskom keramičkom tradicijom. Međutim, najvažnije otkriće odnosi se na znatno stariji sloj, u kojem su pronađeni kameni artefakti i životinjske kosti.

Dvije radiokarbonske analize kostiju dale su kasnoneolitičke datume, što predstavlja najranije objavljene apsolutne datacije s gradinskih položaja u Dalmaciji. Nalazi pokazuju da je Biranj korišten već u vrijeme kada se na istočnom Jadranu razvijala hvarska kulturna tradicija.

Pritom je nužno razlikovati starost najranijeg naseljavanja od vremena izgradnje sačuvanih bedema. Kasnoneolitički nalazi ne dokazuju sami po sebi da je čitav monumentalni obrambeni sustav nastao u istom razdoblju. Gradinska utvrđenja mogla su se razvijati i mijenjati kroz kasnije prapovijesne faze, a točna kronologija pojedinih dijelova zahtijeva dodatna istraživanja.

Biranj je važan i zbog kasnije uporabe tijekom kasne antike, kada je dio prostora ponovno utvrđen. Na istom se položaju stoga mogu proučavati različiti načini iskorištavanja strateški važne uzvisine tijekom više tisuća godina.

Monkodonja u Istri: jedna od najbolje istraženih gradina brončanog doba

Za razumijevanje arhitekture i društvene organizacije brončanodobnih gradina posebno je važna Monkodonja, smještena nedaleko od Rovinja. Sustavna arheološka istraživanja provedena od 1997. godine omogućila su rekonstrukciju različitih građevinskih faza i načina organizacije naselja.

Najnovije radiokarbonske analize upućuju na početak korištenja naselja približno oko 2000. godine prije Krista. Prvi veliki obrambeni radovi datirani su u 19. stoljeće prije Krista, dok su tijekom 16. stoljeća prije Krista provedene znatne dogradnje utvrđenog sustava. U pojedinim fazama bedem je proširen na više od tri metra debljine.

Monkodonja je imala razvijenu unutarnju organizaciju. U naselju se izdvajao središnji povišeni prostor ili akropola, dok su niže terase korištene za stambene i druge aktivnosti. Arheološka istraživanja otkrila su ostatke građevina, keramičkih posuda, kamenih i metalnih predmeta te drugih tragova svakodnevnog života.

Posebno su zanimljivi obrambeni ulazi, koji su tijekom vremena mijenjani i prilagođavani novim potrebama. Neke su promjene mogle biti povezane s razvojem načina ratovanja i pojavljivanjem novih vrsta oružja, ali i s unutrašnjom organizacijom naselja.

Nalazi također svjedoče o vezama sa širim mediteranskim prostorom. Određene arhitektonske i keramičke značajke usporedive su s pojavama na drugim dijelovima Jadrana i istočnog Sredozemlja. Takve sličnosti ne moraju nužno značiti izravno doseljavanje stanovništva, nego mogu upućivati na širenje znanja i kulturnih obrazaca.

Monkodonja je posebno važna jer pokazuje da brončanodobne gradine nisu bile jednostavne skupine kamenih skloništa. U pojedinim je slučajevima riječ o složenim naseljima s promišljenom prostornom organizacijom, razvijenom arhitekturom i višestoljetnom poviješću.

Život unutar gradina: kuće, ognjišta i svakodnevni rad

Ostaci monumentalnih bedema često su najuočljiviji dio gradinskih naselja, ali upravo se unutar njih nalaze podaci koji omogućuju razumijevanje života prapovijesnog stanovništva.

Stambene građevine nisu bile nužno u cijelosti kamene. Na brojnim nalazištima postojale su konstrukcije u kojima su kombinirani kameni temelji, drveni elementi, zemlja i drugi dostupni materijali. Budući da je organski materijal tijekom tisućljeća često propao, danas su najbolje očuvani kameni dijelovi građevina, ognjišta i pojedini slojevi podnica.

Arheolozi na gradinama pronalaze keramičke posude, kamenje za mljevenje žitarica, utege, alatke, dijelove nakita i životinjske kosti. Takvi nalazi pokazuju da se unutar naselja odvijao niz aktivnosti koje su bile nužne za svakodnevni život.

Posebno važnu ulogu imalo je stočarstvo, ponajprije uzgoj ovaca i koza. Njihova je zastupljenost potvrđena zooarheološkim analizama s više dalmatinskih lokaliteta. Međutim, gospodarstvo nije bilo ograničeno samo na stoku. Poljodjelstvo, lov, različiti obrtnički poslovi i razmjena dobara također su činili dio života gradinskih zajednica.

Prostorna organizacija mogla je uključivati stambene dijelove, otvorena dvorišta, komunikacijske prolaze i gospodarske prostore. Pritom nije opravdano pretpostaviti da su sve velike površine unutar bedema bile gusto izgrađene i trajno naseljene. Pojedini su dijelovi mogli služiti različitim povremenim ili sezonskim potrebama.

Gradina Rat na Braču: što otkrivaju životinjske kosti?

Među važnim nalazištima za proučavanje svakodnevnog života stanovnika gradina ističe se Rat iznad Ložišća na otoku Braču. Arheološka istraživanja provedena od 2007. do 2010. godine omogućila su proučavanje brončanodobnih i željeznodobnih slojeva, uključujući brojne ostatke životinjskih kostiju.

Istraživači Jane Sanford Gaastra, Emanuela Cristiani i Vedran Barbarić analizirali su životinjske ostatke kako bi bolje razumjeli gospodarske aktivnosti tijekom različitih faza života naselja. Posebna pozornost posvećena je uzgoju domaćih životinja, njihovu iskorištavanju i mogućim promjenama prehrambenih navika.

Takva istraživanja važna su jer arheološku sliku gradina proširuju izvan tradicionalnog proučavanja bedema, keramike i oružja. Životinjske kosti mogu otkriti koje su vrste uzgajane, u kojoj su dobi klane, jesu li pojedine životinje korištene prvenstveno za meso ili su mogle imati i druge gospodarske uloge.

Gradina Rat pokazuje da je razumijevanje prapovijesnih naselja nemoguće bez istraživanja njihove gospodarske osnove. Monumentalne zidine mogu svjedočiti o organiziranosti zajednice, ali tragovi proizvodnje hrane omogućuju rekonstrukciju uvjeta koji su takvu zajednicu održavali.

Vrčevo u Ravnim kotarima: kontinuitet života kroz brončano i željezno doba

Posebno važan primjer dugotrajnog gradinskog naseljavanja predstavlja Vrčevo u Ravnim kotarima. Arheološka istraživanja provedena 2012. godine otkrila su više naseobinskih horizonata, uključujući ostatke podnica i vatrišta.

Radiokarbonske analize i arheološki nalazi pokazali su da je naselje bilo korišteno od srednjeg brončanog doba do kraja starijeg i početka mlađeg željeznog doba. Time Vrčevo pruža rijedak i važan uvid u dugotrajni razvoj jednog gradinskog položaja sjeverne Dalmacije.

Znanstvenica Maja Grgurić Srzentić analizirala je životinjske ostatke pronađene tijekom istraživanja. Rezultati su pokazali da su ovce i koze imale važnu gospodarsku ulogu tijekom različitih razdoblja, dok se moguće promjene uočavaju u zastupljenosti goveda.

Posebno su zanimljivi nalazi povezani sa psima, koji su u brončanodobnoj zajednici mogli imati i simboličko ili obredno značenje. Takvi podaci potvrđuju da životinje nisu bile važne isključivo kao izvor hrane ili pomoć u gospodarskim djelatnostima.

Vrčevo je osobito značajno za proučavanje prijelaza od starijih brončanodobnih tradicija prema željeznodobnoj liburnskoj kulturi. Međutim, dugotrajni kontinuitet naseljavanja ne znači nužno da su tijekom svih tih stoljeća stanovnici imali isti etnički ili politički identitet.

Sutikva, Klis i Markezina greda: mreža gradina iznad Salone

Jedno od najzanimljivijih područja za proučavanje odnosa između gradinskih naselja, prirodnih komunikacija i obale predstavlja prostor Solina, Klisa i okolnih planinskih padina.

Arheolog Miroslav Katić u znanstvenom radu Prethistorijske gradine solinskoga i kliškoga područja opisao je niz utvrđenih položaja koji su činili važan dio prapovijesnog krajolika šireg solinskog područja. Među njima se ističu Sutikva, Klis, Markezina greda, Koštak i takozvana Ilirska Salona.

Sutikva, smještena u istočnom dijelu današnjeg Solina, bila je važno prapovijesno naselje čiji se razvoj povezuje s brončanim i željeznim dobom. Njezin položaj uz veliku vapnenačku stijenu omogućavao je nadzor nad okolnim prostorom i komunikacijama u blizini izvora Jadra.

Katić je Sutikvu protumačio kao jedno od glavnih prapovijesnih naselja solinskog bazena te razmotrio mogućnost da se upravo uz taj položaj može povezati najstarija faza imena Salona. Takvo je tumačenje važno za raspravu o nastanku kasnijega grada, ali ne predstavlja konačno dokazanu identifikaciju najstarije Salone.

Na istočnim obroncima Kozjaka, u području Donjih Rupotina i Ilijina potoka, nalaze se ostaci velikoga utvrđenog kompleksa poznatog kao Ilirska Salona. Njegov položaj u blizini prirodnih prolaza prema Klisu otvara važna pitanja o odnosu prapovijesnih gradinskih naselja i kasnijega urbanog razvoja Salone.

Markezina greda posebno je zanimljiva zbog položaja iznad važnoga komunikacijskog pravca. Na njezinu se području nalaze prapovijesni utvrđeni položaji, a tijekom kasne antike prostor je ponovno dobio važnu obrambenu ulogu. Katić je u zasebnom radu iz 2018. godine pokazao da su pojedine kasnoantičke utvrde u zaleđu Salone tijekom 6. stoljeća dobile dodatne vanjske obrambene zidove, odnosno predzidove ili proteihizme.

Klis je možda najpoznatiji primjer dugotrajne važnosti prirodno zaštićenog položaja. Prolaz između Kozjaka i Mosora nadzirao je jedan od ključnih putova prema dalmatinskoj unutrašnjosti, zbog čega su ondje tijekom različitih povijesnih razdoblja nastajali ili se razvijali obrambeni sustavi.

Ova koncentracija gradina pokazuje da se pojedini utvrđeni položaji ne mogu proučavati potpuno izolirano. Njihova je važnost proizlazila i iz međusobnog odnosa, položaja prema obali te pristupa prirodnim komunikacijama. Međutim, vizualna povezanost više gradina nije sama po sebi dokaz jedinstvenoga organiziranog vojnog sustava. Za takav zaključak potrebno je utvrditi jesu li pojedini položaji zaista bili istodobno korišteni.

Željeznodobne gradine: razvoj velikih regionalnih središta

Tijekom željeznog doba dio gradina na istočnom Jadranu prerasta u važna regionalna središta. Njihova se funkcija postupno mijenja, a pojedine zajednice razvijaju složenije oblike proizvodnje, razmjene i društvene organizacije.

Na području Istre posebno je važan Nezakcij (Nesactium), smješten na položaju Vizače kod Valture. Njegovi najstariji nalazi potječu iz brončanog doba, dok se tijekom željeznog doba razvija u jedno od glavnih središta Histra.

Arheološka istraživanja Nezakcija otkrila su bogatu nekropolu s više od stotinu grobova i grobnica, keramičke žare, metalne predmete i monumentalnu kamenu plastiku. Posebno je važna prisutnost uvoznih predmeta, koja pokazuje povezanost Histra sa srednjoeuropskim i mediteranskim kulturnim krugovima.

U sjevernoj Dalmaciji važan razvojni put možemo pratiti na liburnskim gradinama, među kojima se ističu Nedinum (Nadin), Asseria kod Benkovca i Varvaria na Bribirskoj glavici.

Ti su položaji tijekom željeznog doba imali važnu društvenu i gospodarsku ulogu, a u posljednjim stoljećima prije Krista pojedini su se razvijali pod sve snažnijim helenističkim utjecajima. U njima se postupno pojavljuju novi oblici monumentalne arhitekture, a kasnije postaju važna rimska gradska središta.

Posebno je zanimljiva Asseria, čiji monumentalni bedemi pripadaju različitim fazama razvoja naselja. Dijelovi zidina građeni od pravilno obrađenih kamenih blokova povezani su s kasnim predrimskim, helenistički oblikovanim graditeljstvom. Zato nije opravdano takvu arhitekturu automatski pripisivati najranijim stanovnicima gradine.

Varvaria na Bribirskoj glavici predstavlja još jedan važan primjer. Lokalitet je korišten tijekom prapovijesti, rimskog razdoblja i srednjeg vijeka, kada postaje poznato sjedište hrvatskoga plemićkog roda Šubića. Njegovi arheološki slojevi pokazuju iznimno dug razvoj istoga strateški povoljnog položaja.

Tor na Hvaru: spoj prapovijesnih i grčkih fortifikacija

Gradinski položaji tijekom kasnoga željeznog doba nisu bili izolirani od grčkoga svijeta. Na pojedinim su mjestima lokalne prapovijesne strukture dobivale nove funkcije, a njihova je arhitektura mijenjana pod utjecajem helenističkih graditeljskih tradicija.

Posebno je važan Tor iznad Jelse na Hvaru, poznat po velikoj kamenoj četvrtastoj kuli. O njezinu podrijetlu i namjeni dugo se raspravljalo, a tradicionalno je povezivana s grčkim ili lokalnim stanovništvom koje je preuzimalo grčke graditeljske obrasce.

U znanstvenom radu Miroslava Katića o grčkim fortifikacijama na Toru analizirane su različite faze razvoja kompleksa. Prema njegovu tumačenju, najstariju fazu predstavlja kultna gomila, uz koju je kasnije izgrađen obrambeni zid. U sljedećoj je fazi podignuta kula, a autor cjelinu povezuje s grčkim ruralnim naseljem i gospodarskim prostorom kolonije Faros.

Katić izgradnju razvijenoga obrambenog kompleksa datira približno u sredinu i drugu polovicu 4. stoljeća prije Krista. Takva interpretacija pokazuje kako se na istom prostoru mogu preklapati prapovijesne, obredne i helenističke građevinske faze.

Tor je stoga važan primjer zbog kojega treba izbjegavati pojednostavljene nazive poput „ilirska kula” ili „grčka gradina” bez dodatnog objašnjenja. Jedan arheološki lokalitet može sadržavati građevine različitih razdoblja, funkcija i kulturnih utjecaja.

Gradine, grobne gomile i svetišta: što treba razlikovati?

U krškom krajoliku istočnog Jadrana nalaze se različite vrste prapovijesnih kamenih struktura koje na prvi pogled mogu izgledati slično. Među njima posebno treba razlikovati gradinske bedeme, grobne gomile i kasnije suhozidne konstrukcije.

Gradinski bedemi najčešće su služili ograđivanju ili zaštiti određenog prostora, a mogu se prepoznati prema položaju, obliku i odnosu prema ostacima naselja. Međutim, njihovo točno datiranje zahtijeva analizu arheoloških slojeva i pripadajućeg materijala.

Grobne gomile ili tumuli imaju drukčiju osnovnu funkciju. Riječ je o kamenim ili zemljano-kamenim humcima podizanima iznad grobova. Posebno su brojne u brončanom i željeznom dobu, a njihovi ostaci nalaze se uz gradine, na planinskim visoravnima, padinama i drugim istaknutim položajima.

Pojedine su gomile mogle imati višestruke funkcije, uključujući obredne ili simboličke. No nije svaka kamena gomila prapovijesni grob. Mnoge su nastale poljoprivrednim čišćenjem kamenitoga zemljišta tijekom znatno kasnijih razdoblja.

Zbog toga sama veličina ili pravilnost kamenoga nasipa nije dovoljna za određivanje njegove starosti i namjene. Potrebno je proučiti građevinsku strukturu, stratigrafiju, pokretne nalaze i širi arheološki kontekst.

Gradine kao gospodarska i politička središta

Iako su gradine često smještene na obrambeno povoljnim položajima, njihovu važnost ne možemo svesti isključivo na ratovanje. Mnoge su imale središnju ulogu u organizaciji lokalnog gospodarstva i korištenju prirodnih resursa.

Stanovništvo gradinskih zajednica moglo je obrađivati polja smještena u podnožju naselja, koristiti okolne pašnjake i održavati veze s drugim zajednicama. Na nekim položajima razvijale su se zanatske djelatnosti i razmjena dobara, uključujući keramičke proizvode, metalne predmete i sirovine.

Gradine smještene uz važne prirodne prolaze mogle su imati posebno značenje za kontrolu komunikacija između obale i zaleđa. Takvi položaji omogućavali su pregled kretanja ljudi i životinja te pristup područjima s različitim gospodarskim resursima.

U razvijenijim željeznodobnim zajednicama pojedine su gradine mogle predstavljati i politička središta. Međutim, nije poznato jesu li sva naselja određene regije bila dio jedinstvene hijerarhije ili je njihov odnos bio promjenjiv.

Veličina i monumentalnost gradine mogu upućivati na sposobnost zajednice da organizira rad i izgradnju velikih konstrukcija. Ipak, na temelju površine bedema nije moguće izravno odrediti broj stanovnika, društvenu hijerarhiju ili stvarnu političku moć.

Koliko su gradine povezane s povijesnim Ilirima?

Gradine imaju posebno mjesto u proučavanju povijesti ilirskih naroda jer su tijekom željeznog doba predstavljale jedno od glavnih obilježja naseljavanja velikog dijela istočnog Jadrana i njegove unutrašnjosti.

Međutim, nisu sve gradine nastale u vrijeme Ilira niti su sve gradinske zajednice bile etnički istovjetne. Neki položaji korišteni su već u neolitiku ili brončanom dobu, mnogo prije pojave povijesnih imena poznatih iz grčkih i rimskih izvora.

Tijekom željeznog doba moguće je povezivati pojedina područja gradinskog naseljavanja s kulturnim pojavama Histra, Liburna, Delmata i drugih zajednica. No arheološka pripadnost određenoj skupini predmeta ne predstavlja automatski dokaz etničkog identiteta svih stanovnika pojedinoga naselja.

Posebno je važno razlikovati lokalne zajednice prvoga tisućljeća prije Krista od kasnijih antičkih političkih saveza i kraljevstava. Naziv Iliri u grčkim i rimskim izvorima nije uvijek označavao isti skup naroda, a granice između njihovih područja nisu bile nepromjenjive.

Za razumijevanje povijesne Ilirije gradine su stoga iznimno važne, ali njihov najveći znanstveni značaj proizlazi upravo iz mogućnosti proučavanja dugotrajnih promjena naseljavanja, gospodarstva i društvene organizacije, a ne iz pokušaja da se svakome lokalitetu unaprijed pripiše određeno plemensko ime.

Kako arheolozi istražuju gradine?

Istraživanje gradina danas uključuje niz metoda koje omogućuju mnogo preciznije razumijevanje njihova razvoja nego što je bilo moguće tijekom starijih arheoloških istraživanja.

Terenski pregled i topografsko snimanje omogućuju dokumentiranje vidljivih bedema, terasa, ulaza i drugih građevinskih ostataka. Zračne fotografije, snimke bespilotnih letjelica i digitalni modeli terena posebno su korisni za proučavanje velikih i teško pristupačnih lokaliteta.

Sve važniju ulogu ima LiDAR, tehnologija laserskog snimanja kojom se može izrađivati vrlo precizan model površine tla. Takvi modeli omogućuju prepoznavanje reljefnih oblika koji se na običnim fotografijama teško uočavaju, osobito na područjima prekrivenima vegetacijom.

Međutim, digitalni prikaz kamenog nasipa ne omogućuje sam po sebi utvrđivanje njegove starosti. Za takve zaključke potrebna su arheološka iskopavanja, pri kojima se proučavaju slojevi nastali tijekom korištenja naselja.

Posebnu važnost imaju nalazi keramike, životinjskih kostiju, ugljena, metalnih predmeta i drugih ostataka. Usporedba njihovih oblika s drugim nalazištima omogućuje relativno datiranje, dok radiokarbonske analize odgovarajućih organskih uzoraka pružaju podatke o apsolutnoj kronologiji.

Pri tome je ključno pravilno tumačenje rezultata. Radiokarbonski datum životinjske kosti iz naselja ne znači automatski da su svi vidljivi bedemi nastali u isto vrijeme. Za datiranje konkretne konstrukcije potrebno je utvrditi njezin odnos prema datiranim arheološkim slojevima.

Zašto su mnoge gradine danas samo velike kamene ruševine?

Danas većina gradina ne izgleda poput utvrđenih naselja kakva su bila tijekom prapovijesti. Njihovi su se bedemi urušavali tijekom stoljeća, drvene i zemljane građevine propadale su, a znatan dio prostora preoblikovan je kasnijim ljudskim aktivnostima.

Prirodni procesi, uključujući eroziju, djelovanje korijenja biljaka i pomicanje kamenog materijala, postupno su mijenjali izgled konstrukcija. Međutim, na mnogim su lokalitetima najveće promjene nastale zbog poljoprivrednih radova, izgradnje putova, kamenoloma i drugih zahvata u prostoru.

Dio prapovijesnih zidina korišten je kao izvor građevnog kamena, dok su neki položaji tijekom antike i srednjega vijeka ponovno utvrđivani ili nastanjivani. Zbog toga današnji izgled gradine često predstavlja složenu kombinaciju prapovijesnih ostataka, kasnijih građevinskih intervencija i prirodnog urušavanja.

Posebno upozoravajući primjer predstavlja Sutikva u Solinu, čiji je velik dio uništen gradnjom ceste prema Mravincima i širenjem solinskoga groblja. Znanstveni rad Martina Bažoke i Ivana Šute iz 2022. godine pokazuje koliko su vrijedni nalazi koje je moguće sačuvati i proučavati čak i kada je velik dio arheološkog lokaliteta već devastiran.

Gradine su pritom često slabo prepoznatljive široj javnosti. Budući da danas izgledaju poput prirodnih kamenih nasipa, njihova vrijednost može ostati nezamijećena, a oštećenja se ponekad događaju prije nego što su lokaliteti sustavno dokumentirani.

Najvažnije gradine istočnog Jadrana: pregled lokaliteta

Sljedeća tablica donosi pregled važnijih gradinskih lokaliteta i njihove kronologije. Navedena razdoblja odnose se na arheološki potvrđene ili stručno prepoznate faze korištenja. To ne znači da su svi sačuvani bedemi nužno izgrađeni upravo u tim razdobljima.

Zaštita gradina: baština koja još uvijek nije dovoljno istražena

Gradine predstavljaju jednu od najvećih, ali često nedovoljno predstavljenih kategorija arheološke baštine istočnog Jadrana. Velik broj položaja poznat je samo na temelju površinskih nalaza, starijih topografskih opisa ili vidljivih kamenih ostataka, dok sustavna arheološka iskopavanja obuhvaćaju razmjerno malen dio ukupnog gradinskog krajolika.

Njihova se vrijednost ne može mjeriti samo veličinom sačuvanih bedema. Čak i manji gradinski položaji mogu sadržavati dragocjene podatke o gospodarskim aktivnostima, odnosima među zajednicama, promjenama okoliša i dugotrajnom razvoju naseljavanja.

Posebno je važno očuvanje arheološkog konteksta, odnosno međusobnog položaja slojeva, predmeta i građevinskih struktura. Neovlašteno kopanje, pomicanje kamenja i odnošenje predmeta mogu uništiti podatke koji se kasnije više ne mogu rekonstruirati.

Suvremene metode poput LiDAR-a, fotogrametrije i geofizičkih istraživanja omogućuju sve preciznije dokumentiranje gradina, ali ne mogu zamijeniti sustavnu zaštitu lokaliteta. Zato je potrebno povezati arheološka istraživanja, prostorno planiranje i obrazovanje javnosti kako bi se spriječio daljnji gubitak te baštine.

Zaključak: gradine su mnogo više od ilirskih tvrđava

Gradine istočnog Jadrana predstavljaju materijalni dokaz dugotrajnog razvoja prapovijesnih i antičkih društava. Njihovi ostaci pokazuju da su stanovnici ovoga prostora tijekom više tisućljeća razvijali različite oblike naseljavanja, graditeljstva i iskorištavanja prirodnih resursa.

Od kasnoneolitičkih tragova na Birnju, preko monumentalnih brončanodobnih fortifikacija Monkodonje, do željeznodobnih središta Nezakcija, Asserije i Varvarije, može se pratiti složen razvoj utvrđenih naselja. Taj razvoj nije bio jednak u svim regijama, niti se može svesti na jednostavan slijed sve većih i snažnijih obrambenih konstrukcija.

Gradine nisu bile samo vojna uporišta. One su bile mjesta stanovanja, rada, razmjene, društvenih susreta i obrednih aktivnosti. Njihov položaj u krajoliku pokazuje koliko su prapovijesne zajednice poznavale prirodni okoliš i koliko su ga nastojale prilagoditi vlastitim potrebama.

Posebno je važno što gradine omogućuju proučavanje razdoblja iz kojih ne postoje pisani izvori. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima moguće je rekonstruirati dijelove života zajednica koje nisu ostavile vlastita povijesna svjedočanstva, ali su svojim naseljima trajno obilježile jadranski krajolik.

Svaka gradina predstavlja dio dugog povijesnog kontinuiteta, a ne samo ostatak nekadašnje utvrde. Njihovo istraživanje i zaštita stoga su ključni za razumijevanje prapovijesti Jadrana, razvoja kasnijih ilirskih zajednica i oblikovanja povijesnog prostora koji će antički izvori postupno nazivati Ilirijom.

Znanstveni radovi i stručni izvori

Sljedeći izvori dobra su podloga za objavu i eventualno proširenje teksta zasebnim člancima o pojedinim gradinama. Najvažniji su radovi koji se temelje na sustavnim arheološkim istraživanjima, a ne samo na topografskim opisima.

Izvori osobito potvrđuju važnost razlikovanja lokalnih kronologija, dugotrajnu uporabu pojedinih položaja i činjenicu da su gradine bile gospodarska i društvena, a ne samo obrambena središta.