Prapovijesne gomile Jadrana: tajne kamenih humaka starih tisućama godina

Diljem Dalmacije, od kamenitih padina Kozjaka i Mosora do dalmatinskih otoka i zaleđa, nalaze se tisuće kamenih gomila. Dio tih naizgled običnih nakupina kamenja zapravo su prapovijesni grobni spomenici, nastali prije tri, četiri ili čak više tisuća godina. Njihovi graditelji ostavili su svjedočanstva o pogrebnim običajima, vjerovanjima, društvenim odnosima i poštovanju predaka. Među istraživačima ove baštine posebno mjesto zauzima don Ante Škobalj, autor monumentalnog djela „Obredne gomile”, koji je pokušao razjasniti njihovu povezanost s drevnim vjerovanjima i kasnijom kršćanskom tradicijom.

Fotografije u ovom tekstu potječu s YouTube kanala ArheBalkan, iz videa Ilirske gomile.

Što su gomile i tumuli?

Gomila ili tumul u arheološkom je smislu umjetno podignut humak od kamena, zemlje ili njihove kombinacije, najčešće izgrađen iznad jednoga ili više grobova. Naziv tumulus potječe iz latinskog jezika i označava humak, dok se u domaćoj literaturi upotrebljavaju i izrazi grobni humak, grobna gomila i kamenita gomila. Na području istočnog Jadrana prevladavaju kamene konstrukcije, što je izravno povezano s obilježjima dinarskoga krša i velikom dostupnošću vapnenca.

Iako se gomile mogu pronaći u različitim europskim i izvaneuropskim prapovijesnim kulturama, njihov je značaj u Dalmaciji osobito velik. Kameni humci pripadaju među najvidljivije ostatke brončanodobnog i željeznodobnog krajolika, a brojne su gomile sačuvane na planinskim visoravnima, uz stare komunikacijske pravce, u blizini gradina i na rubovima obradivih površina. Pojedine su velike nekoliko metara, dok druge imaju promjer od nekoliko desetaka metara i predstavljaju vrlo zahtjevne građevinske pothvate.

Međutim, nije svaka gomila od kamenja prapovijesni grob. U hrvatskom se primorju izraz gomila često koristi i za nakupine nastale stoljetnim čišćenjem poljoprivrednih površina. Takve se strukture u Dalmaciji nazivaju i gromačama, premda naziv nije svugdje jednoznačan. Za utvrđivanje stvarne funkcije presudni su arheološki nalazi, građevinska struktura i položaj u krajoliku. Upravo je razlikovanje grobnih humaka od drugih kamenih nakupina jedan od ključnih problema njihove znanstvene obrade.

Kada su počele nastajati prapovijesne gomile?

Podizanje grobnih humaka jedna je od dugotrajnih pogrebnih tradicija europske prapovijesti. U različitim su dijelovima kontinenta takvi spomenici nastajali još tijekom neolitika, dok se na istočnom Jadranu razvoj dobro dokumentiranih grobnih gomila osobito povezuje s kasnim eneolitikom, ranim brončanim dobom i kasnijim prapovijesnim razdobljima.

Za Dalmaciju je posebno važna pojava grobnih humaka tijekom ranog brončanog doba, približno tijekom posljednjih stoljeća trećeg i početkom drugog tisućljeća prije Krista. U tom se razdoblju razvija cetinska kulturna skupina, čiji su pogrebni običaji među najprepoznatljivijim obilježjima prapovijesti srednje Dalmacije.

Gradnja gomila nije prestala završetkom ranog brončanog doba. Takvi su spomenici podizani tijekom srednjeg i kasnog brončanog doba, a ostali su važni i u pojedinim zajednicama željeznog doba. U sjevernoj Dalmaciji njihova se uporaba može pratiti na nalazištima povezanim s razvojem liburnske kulture, dok su na širem području zapadnog Balkana grobni humci posebno karakteristični i za određene željeznodobne zajednice unutrašnjosti.

Starost pojedine gomile nije moguće odrediti samo prema njezinoj veličini ili izgledu. Velik kameni humak može biti brončanodobni grob, ali slična konstrukcija može pripadati mnogo kasnijem razdoblju ili uopće ne mora biti pogrebni spomenik. Mnoge su gomile tijekom vremena ponovno korištene, što njihovo datiranje dodatno otežava.

Kako su građene kamene grobne gomile?

Izgradnja tumula najčešće je započinjala odabirom položaja i pripremom prostora na kojem će biti smješten grob. Pojedine su gomile podizane na prirodnim uzvisinama ili grebenima, dok su druge smještene na blažim padinama i zaravnima. Ovisno o lokalnim običajima, pogrebnom obredu i građevinskim mogućnostima, njihove konstrukcije mogle su se znatno razlikovati.

Jedan od čestih oblika bio je grob u kamenoj škrinji, sastavljenoj od nekoliko okomito postavljenih ploča koje su oblikovale pravokutni prostor za pokojnika. Takav je grob mogao biti prekriven jednom ili više vodoravnih kamenih ploča, nakon čega se iznad njega nasipavala zemlja i kamenje. U drugim slučajevima pokojnik je polagan u jednostavniju jamu, izravno na prirodnu podlogu ili na posebno pripremljenu površinu.

Na pojedinim lokalitetima dokumentirani su kameni vijenci, odnosno kružne konstrukcije koje su označavale vanjski rub gomile. Takvi vijenci mogli su imati građevinsku ulogu jer su zadržavali nasuti materijal, ali su istodobno jasno određivali granicu grobnog prostora.

Unutrašnjost humaka nije uvijek bila jednolična. Arheolozi su dokumentirali naslage čistoga kamena, crvenice, šljunka i drugih materijala, ponekad složenih u prepoznatljive građevinske faze. Neke su gomile bile proširivane tijekom vremena, pa se unutar njih mogu nalaziti grobovi iz više razdoblja.

Posebno je važno razlikovati prvotnu visinu gomile od današnjega izgleda. Erozija, uklanjanje kamena i kasnija oštećenja često su znatno smanjili njihove dimenzije. Humak koji je danas visok manje od jednog metra mogao je izvorno biti nekoliko puta viši.

Pokapanje pokojnika: dva osnovna pogrebna obreda

Arheološka istraživanja jadranskih tumula potvrđuju postojanje dvaju osnovnih načina postupanja s pokojnicima: skeletnog ukopa i spaljivanja. U znanstvenoj se literaturi koriste izrazi inhumacija, za ukop tijela, i incineracija, za spaljivanje pokojnika i polaganje njegovih ostataka.

Kod skeletnog ukopa pokojnik je mogao biti položen u zgrčenom položaju, često na boku, ili na drugi način koji je odgovarao lokalnim pogrebnim običajima. Položaj tijela, orijentacija groba i njegova građevinska struktura važni su podaci za proučavanje regionalnih i kronoloških razlika. Međutim, nije postojao jedinstven način ukopa karakterističan za sve brončanodobne zajednice Jadrana.

Spaljivanje pokojnika predstavljalo je drukčiji pogrebni postupak. Nakon obreda spaljivanja, kosti su mogle biti prikupljene i položene u keramičku posudu ili izravno na određeni dio grobnog prostora. Pritom arheolozi mogu pronaći ostatke spaljenih kostiju, ugljena, pepela i predmeta koji su bili izloženi vatri.

Na pojedinim nalazištima potvrđeno je biritualno pokapanje, odnosno prisutnost obaju pogrebnih obreda unutar istog humka ili groblja. Takvi su nalazi posebno važni jer pokazuju da pogrebni običaji nisu uvijek bili strogo ujednačeni čak ni unutar pojedine zajednice.

Razlike u obredima ne moraju automatski označavati različite narode. Mogle su biti povezane s promjenama tijekom vremena, obiteljskim tradicijama, društvenim statusom, dobi pokojnika ili drugim čimbenicima koje nije uvijek moguće rekonstruirati.

Cetinska kultura i pogrebne gomile ranoga brončanog doba

Cetinska kultura jedna je od najvažnijih arheoloških pojava ranoga brončanog doba istočnog Jadrana. Njezino se središnje područje nalazilo u srednjoj Dalmaciji i zaleđu rijeke Cetine, a keramički oblici i drugi nalazi povezani s njom rasprostranjeni su na mnogo širem prostoru.

Pogrebni običaji cetinske kulture posebno su dobro poznati zahvaljujući istraživanjima kamenih gomila. U njima su dokumentirani skeletni ukopi u kamenim škrinjama, spaljivanje pokojnika te različiti načini polaganja grobnih priloga. Upravo ta raznolikost pokazuje da cetinsku kulturnu skupinu ne treba prikazivati kao zajednicu s jedinstvenim i nepromjenjivim pogrebnim ritualom.

Među predmetima povezanim s cetinskim kulturnim krugom ističe se karakteristična keramika ukrašena urezanim i utisnutim geometrijskim motivima. Grobni prilozi mogu uključivati posude, metalne predmete i druge izrađevine, ali mnogi su grobovi razmjerno skromni. Zato se veličina gomile ne može jednostavno izjednačiti s količinom ili vrijednošću predmeta pronađenih uz pokojnika.

Posebno značenje imaju istraživanja Ivana Marovića, čiji su radovi o cetinskoj kulturi i grobnim gomilama postavili važne temelje za razumijevanje ranobrončanodobne Dalmacije. Kasnija su istraživanja, uz pomoć razvijenijih metoda datiranja i analize, omogućila preciznije razlikovanje pojedinih faza i pogrebnih običaja.

Pojava grobnih gomila pokazuje da su zajednice pridavale znatnu važnost obilježavanju smrti i očuvanju sjećanja na pokojnike. Ipak, ne možemo pouzdano tvrditi da je svaka gomila bila grob plemenskoga poglavara ili ratnika. Za takva tumačenja potrebni su dodatni arheološki pokazatelji.

Mala glavica kod Zadra: kako je nastala jedna brončanodobna gomila?

Jedan od najbolje dokumentiranih primjera ranobrončanodobnog grobnog humka nalazi se na lokalitetu Mala glavica, na Matakovu brigu u Podvršju, sjeveroistočno od Zadra. Humak su 1986. godine istraživali arheolozi Šime Batović i Sineva Kukoč, a rezultati su omogućili detaljnu rekonstrukciju njegove građevinske strukture i pogrebnog obreda.

Humak je u vrijeme istraživanja imao promjer približno 14 × 15 metara i visinu od oko 70 centimetara. Međutim, bio je znatno oštećen odnošenjem kamenja, pa su istraživači procijenili da je prvotno mogao biti visok približno 1,5 do 2 metra.

Njegova je izgradnja započela oblikovanjem kamenog kružnog vijenca promjera oko deset metara. Unutar toga prostora nasut je sloj čiste crvenice, debeo približno 20 do 30 centimetara, na koji su položeni ostaci spaljenih pokojnika. Nakon obavljanja pogrebnog obreda cijela je konstrukcija prekrivena kamenjem i zemljom.

Ovaj je nalaz iznimno važan jer omogućuje razjašnjavanje redoslijeda pogrebnih radnji. Gomila nije nastala pukim nabacivanjem kamenja preko tijela pokojnika, nego se njezina izgradnja odvijala prema prepoznatljivom postupku koji je uključivao pripremu prostora, oblikovanje kružne konstrukcije i polaganje ostataka spaljenih osoba.

Mala glavica povezuje se s ranim brončanim dobom i cetinskom kulturnom tradicijom. Njezino istraživanje pokazuje koliko podataka može pružiti sustavno arheološko iskopavanje čak i kada je velik dio humka uništen tijekom kasnijih stoljeća.

Krneza i Podvršje: grobne gomile korištene tijekom više tisućljeća

Istraživanja tumula na području Krneze i Podvršja kod Zadra jedna su od važnih suvremenih studija prapovijesnih pogrebnih običaja Dalmacije. Rezultati su objavljeni u monografiji Tumuli iz Krneze i Podvršja kod Zadra, koju je 2012. godine izdalo Sveučilište u Zadru, pod uredništvom Brunislava Marijanovića.

Istražene su gomile poznate pod nazivima Jokina glavica, Duševića glavica i Matakova glavica. Njihova važnost ne proizlazi samo iz prapovijesnih grobova nego i iz činjenice da su pojedini humci ponovno korišteni tijekom mnogo kasnijih razdoblja.

Duševića glavica posebno je zanimljiva jer su na njoj dokumentirani različiti načini pokapanja, uključujući skeletne i paljevinske ukope. Istraživači Karla Gusar i Dario Vujević istaknuli su njezinu važnost kao jednog od ranih potvrđenih primjera biritualnog pokapanja u brončanodobnoj sjevernoj Dalmaciji.

Na istom su lokalitetu pronađeni i ranosrednjovjekovni grobovi iz kraja 7. i 8. stoljeća poslije Krista. Time je potvrđeno da je prapovijesni humak ponovno korišten za pokapanje više od tisuću godina nakon nastanka njegovih najstarijih grobnih slojeva. Nalazi su iznimno važni za proučavanje odnosa novih zajednica prema starijim pogrebnim spomenicima.

Na Jokinoj glavici istraženo je 18 ranosrednjovjekovnih grobova, koji se datiraju u 8. i 9. stoljeće. I ondje je riječ o ponovnoj uporabi starijega prapovijesnog humka, što potvrđuje dugotrajnu važnost određenih položaja u krajoliku.

Matakova glavica, treći humak iz ove skupine, imala je promjer približno 12 metara i visinu oko 1,8 metara. Njezini nalazi nisu omogućili potpuno sigurno datiranje prvotne izgradnje, što dodatno upozorava na teškoće arheološkog određivanja starosti pojedinih gomila.

Ova istraživanja posebno su važna jer pokazuju da sličnost mjesta ukopa ne dokazuje automatski neprekinut kontinuitet vjerovanja, stanovništva ili religijskih običaja. Ponovno korištenje starijeg spomenika može proizlaziti iz različitih razloga: njegova položaja, vidljivosti, simboličke važnosti ili praktične dostupnosti.

Nadin i liburnske gomile željeznog doba

Iako su grobne gomile posebno karakteristične za brončano doba, njihova se tradicija na sjevernom Jadranu nastavila i tijekom željeznog doba. Među najvažnijim nalazištima povezanima s liburnskom kulturnom skupinom ističe se Nadin (Nedinum) u Ravnim kotarima.

Posebno je važan humak broj 13, čiji su grobovi datirani približno od 9. do 6. stoljeća prije Krista. U njemu je dokumentirano 19 grobova, među kojima prevladavaju skeletni ukopi, ali se pojavljuju i ostaci spaljenih pokojnika položeni u keramičke žare.

Takva kombinacija pogrebnih običaja pokazuje da su se u liburnskoj zajednici mogli primjenjivati različiti rituali. Sineva Kukoč istaknula je važnost toga humka za razumijevanje pojave spaljivanja pokojnika u prapovijesti sjeverne Dalmacije.

Nadin je posebno zanimljiv i zbog razvoja većeg grobnog prostora, u kojem se tijekom željeznog doba pojavljuju različiti tipovi grobova i organiziranih pogrebnih cjelina. Njihovo proučavanje omogućuje usporedbu individualnih i skupnih ukopa te promjena u društvenim odnosima.

Važno je naglasiti da nije svaka liburnska nekropola bila sastavljena od gomila. Na području Liburnije poznata su i groblja na ravnome, zbog čega je pri rekonstrukciji pogrebnih običaja potrebno uzeti u obzir različite tipove nalazišta.

Maklavun u Istri: monumentalna grobnica nalik egejskim građevinama

Jedan od najneobičnijih brončanodobnih grobnih spomenika u Hrvatskoj nalazi se na brdu Maklavun, nedaleko od Rovinja u Istri. Riječ je o monumentalnoj kamenoj konstrukciji kružnog oblika, koja se zbog arhitektonskih obilježja često uspoređuje s kupolastim grobnicama egejskoga, osobito mikenskog svijeta.

Maklavun je istraživan tijekom 20. stoljeća, a posebno su važni radovi arheologa Borisa Baćića. Nalazi keramike i brončanih predmeta omogućili su njegovo okvirno datiranje u srednje brončano doba, odnosno drugu polovicu drugog tisućljeća prije Krista.

Grobna konstrukcija posebno se ističe po kružnom arhitektonskom obliku i prilaznom hodniku, zbog čega se u literaturi koristi usporedba s egejskim grobnicama tipa tholos. Takve su usporedbe važne za proučavanje širenja graditeljskih znanja i kulturnih kontakata između različitih dijelova Sredozemlja.

Međutim, sličnost građevina ne predstavlja automatski dokaz dolaska mikenskih graditelja ili stanovništva u Istru. Monumentalne konstrukcije mogle su nastajati i kroz lokalni razvoj, uz različite stupnjeve kulturnih dodira.

Maklavun je zanimljiv i zbog pretpostavljene astronomske orijentacije ulaznog hodnika prema zalasku Sunca tijekom zimskog solsticija. Pojedini su autori zato predlagali mogućnost njegove uporabe kao svojevrsnog prapovijesnog opservatorija. Ipak, takvo je tumačenje potrebno jasno razlikovati od arheološki potvrđene pogrebne funkcije spomenika.

Mala i Velika Gruda: bogate grobnice južnog Jadrana

Na južnom dijelu istočnog Jadrana, osobito u području Boke kotorske i njezina zaleđa, istraženi su monumentalni grobni humci koji pripadaju među najvažnije nalaze ranoga brončanog doba.

Posebno se ističu Mala Gruda i Velika Gruda, dvije grobne gomile u okolici Tivta. Njihova istraživanja otkrila su složene građevinske konstrukcije i bogate grobne priloge, uključujući metalne predmete i zlatni nakit.

Na lokalitetu Velika Gruda pronađen je monumentalni tumul promjera približno 26 metara i očuvane visine oko 6,3 metra. Istraživanja provedena između 1988. i 1990. godine pokazala su da je riječ o složenoj konstrukciji s više faza gradnje i naknadnim ukopima.

Posebno je značajan središnji grob u kojem je pronađen pokojnik položen u zgrčenom položaju. Uz njega su pronađeni bakreni ili brončani predmeti, keramička posuda s karakterističnim ukrasima i zlatni ukrasi. Pojedini oblici nakita uspoređivani su s nalazima iz egejskog prostora, uključujući Lefkadu, ali se kulturne veze moraju promatrati u skladu s kronologijom pojedinih predmeta.

Na području Podgorice, u grobnom humku poznatom kao Gruda Boljevića, također je otkriven bogat središnji grob iz ranoga brončanog doba. Znanstvenici Mile Baković i Blagoje Govedarica povezali su taj nalaz s pojavom monumentalnih grobnica koje se tradicionalno nazivaju kneževskim ili vladarskim tumulima.

Takav naziv odražava tumačenje arheologa da su bogati središnji grobovi pripadali osobama visokoga društvenog položaja. Međutim, za treće tisućljeće prije Krista ne raspolažemo pisanim izvorima koji bi omogućili utvrđivanje njihova stvarnog političkog položaja ili službenih titula.

Nalazi s južnog Jadrana posebno su važni jer pokazuju da su se složeni oblici društvene diferencijacije i monumentalne pogrebne arhitekture razvijali mnogo prije nastanka povijesno poznatih ilirskih kraljevstava.

Don Ante Škobalj: čovjek koji je život posvetio istraživanju obrednih gomila

Posebno mjesto u povijesti proučavanja dalmatinskih gomila zauzima don Ante Škobalj (1914.–2000.), svećenik, povjesničar i istraživač kulturne baštine, rođen u Dućama kraj Omiša. Završio je teološki studij 1938. godine, a tijekom života službovao je u više mjesta Splitske nadbiskupije.

Uz svećenički rad posebno se zanimao za najstariju povijest hrvatskog prostora, predkršćanska vjerovanja, pogrebne običaje, gradine, stećke i nastanak starohrvatskih sakralnih građevina. Njegova istraživanja bila su povezana s terenskim opažanjima, starijom arheološkom literaturom i proučavanjem različitih oblika religijskoga života.

Vrhunac njegova rada predstavljala je monumentalna knjiga „Obredne gomile: na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”, koju je objavio 1970. godine u vlastitoj nakladi, u Svetom Križu na Čiovu. Djelo ima 683 stranice, a zbog interesa za temu ponovno je objavljeno 1999. godine u izdanju Matice hrvatske, ogranka Trogir.

Škobalj je u knjizi posebnu pozornost posvetio povezanosti kamenih gomila, gradina, stećaka i starijih crkava, osobito na području Poljičkog primorja. Pokušavao je rekonstruirati moguće kontinuitete između prapovijesnih pogrebnih i obrednih prostora, predkršćanskih vjerovanja i kasnijih kršćanskih običaja.

Njegova temeljna istraživačka ideja bila je da kamene gomile ne treba promatrati isključivo kao mjesta ukopa, nego i kao prostore s mogućim simboličkim, obrednim i religijskim značenjem. U tom je kontekstu razmatrao položaj gomila u krajoliku, njihove odnose prema naseljima i gradinama te mogućnost da su pojedina sveta mjesta zadržala važnost tijekom vrlo dugih povijesnih razdoblja.

Škobalj se nije ograničio na prapovijest. Velik dio knjige posvetio je pitanjima razvoja kršćanskog oltara, štovanja relikvija, dvojnih crkava, pokrštavanja Hrvata i odnosa kršćanstva prema starijim religijskim tradicijama. Upravo zbog tako širokog pristupa njegovo djelo predstavlja neobičan spoj povijesti, teologije, etnologije i arheoloških interpretacija.

Vrijednost njegova rada posebno je povezana s nastojanjem da prepozna i dokumentira spomenike koji su u njegovo vrijeme bili nedovoljno istraženi. Međutim, neke od njegovih širih pretpostavki o religijskom kontinuitetu i tumačenju svih kamenih struktura ne mogu se prihvatiti kao čvrsto utvrđene povijesne činjenice bez neovisne potvrde.

Škobaljeva najvažnija ostavština jest upozorenje da kamene gomile nisu beznačajne nakupine kamenja, nego potencijalno važni spomenici čiju je povijest potrebno ozbiljno istraživati. Njegovo djelo i danas je nezaobilazno u pregledu povijesti istraživanja gomila Poljičkog primorja, bez obzira na to što su se arheološke metode i znanstvene interpretacije od njegova vremena znatno razvile.

Jesu li gomile bile samo grobnice ili i mjesta obreda?

Jedno od najvažnijih pitanja u proučavanju prapovijesnih gomila odnosi se na njihovo simboličko značenje. Njihova je grobna funkcija na brojnim nalazištima nedvojbeno potvrđena, ali pojedini nalazi pokazuju da su pogrebni postupci mogli uključivati znatno složenije aktivnosti od samoga polaganja pokojnika.

U nasipima gomila pronađeni su ulomci razbijenih keramičkih posuda, tragovi paljenja, životinjske kosti i drugi predmeti koji ne moraju predstavljati samo osobnu imovinu pokojnika. U pojedinim se slučajevima mogu povezati s radnjama koje su se odvijale tijekom pogreba, poput zajedničkog objedovanja, prinošenja hrane ili drugih obrednih postupaka.

Posebno je zanimljiva pojava namjerno razbijenih keramičkih posuda, čiji se ulomci ponekad nalaze raspršeni unutar nasipa. Takva raspodjela može upućivati na određene pogrebne običaje, ali treba razlikovati namjerno razbijanje od kasnijeg oštećivanja i premještanja arheološkog materijala.

Pojedini humci bili su podizani na vrlo istaknutim položajima, što je moglo naglašavati važnost groba u odnosu prema okolnom prostoru. Međutim, iz njihova smještaja ne možemo pouzdano rekonstruirati vjerovanja graditelja. Povezanost sa Suncem, određenim božanstvima ili kasnijim religijskim obredima mora se dokazivati na temelju konkretnih nalaza.

Gomila je mogla biti istodobno grobni spomenik i mjesto obrednog djelovanja, ali to ne znači da je svaka kamena gomila bila svetište. Znanstveno tumačenje zahtijeva razlikovanje potvrđenih pogrebnih radnji od pretpostavki o njihovoj simbolici.

Gomile kao spomenici predaka i obilježja krajolika

Osim pogrebne namjene, gomile su mogle imati važnu ulogu u načinu na koji su prapovijesne zajednice razumijevale i organizirale prostor. Veliki kameni humak podignut na istaknutoj uzvisini mogao je biti vidljiv iz udaljenih dijelova okolnog krajolika i ostati prepoznatljiv tijekom mnogih generacija.

Takva dugotrajna vidljivost mogla je pridonositi očuvanju sjećanja na pretke i povezanosti zajednice s određenim teritorijem. U nekim su se sredinama grobne gomile nalazile u blizini gradina ili prirodnih komunikacija, što otvara pitanje njihove moguće uloge u obilježavanju prostora kojim se zajednica koristila.

Međutim, grobna gomila nije automatski bila granični kamen. Za tvrdnju da je određen humak označavao granicu teritorija potrebno je proučiti njegov položaj u odnosu prema drugim lokalitetima, naseljima, grobljima i prirodnim obilježjima krajolika.

Ponavljanje ukopa unutar istoga humka može upućivati na važnost određenog mjesta za više generacija ili skupina. No nije uvijek moguće odrediti jesu li pokojnici bili povezani rodbinskim vezama. Suvremena istraživanja drevne DNK u određenim slučajevima omogućuju izravniju provjeru biološkog srodstva, ali takve analize nisu provedene na svim jadranskim nalazištima.

Od prapovijesnih gomila do srednjovjekovnih grobalja

Jedno od posebno zanimljivih obilježja jadranskih grobnih gomila jest njihovo korištenje tijekom različitih povijesnih razdoblja. Premda su mnogi humci nastali u brončanom ili željeznom dobu, dio je ponovno poslužio kao mjesto ukopa tijekom kasne antike i ranoga srednjeg vijeka.

Istraživanja Duševića glavice i Jokine glavice u sjevernoj Dalmaciji pružaju izravne dokaze takve pojave. Ranosrednjovjekovni grobovi pronađeni unutar starijih prapovijesnih humaka pokazuju da su kasnije zajednice svjesno ili praktično koristile već postojeće monumentalne strukture.

Takvi nalazi otvaraju važna pitanja o odnosu stanovništva prema starijim spomenicima. Gomila je mogla biti odabrana zato što je predstavljala uočljiv položaj, zbog njezine povezanosti s lokalnom predajom ili zbog drugih razloga koje danas nije moguće potpuno rekonstruirati.

Upravo je pitanje kontinuiteta pogrebnih i obrednih mjesta bilo osobito važno don Anti Škobalju. On je razmatrao mogućnost da su određeni položaji zadržali sakralnu važnost kroz promjene religija i povijesnih zajednica.

Suvremena arheologija razlikuje nekoliko oblika kontinuiteta: kontinuitet korištenja istog mjesta, kontinuitet stanovništva i kontinuitet vjerovanja. Prvi je moguće izravno potvrditi arheološkim slojevima i nalazima, dok druga dva zahtijevaju mnogo opreznije tumačenje. Činjenica da je uz prapovijesnu gomilu kasnije podignuta crkva ne dokazuje sama po sebi da je kršćanski obred nastao iz starijeg poganskog kulta.

Gomile na dalmatinskim otocima: grobnice ili poljoprivredne gromače?

Na dalmatinskim otocima, osobito na Braču, Hvaru, Visu i drugim kamenitim područjima, postoje brojne kamene gomile koje se mogu povezivati s različitim fazama korištenja prostora.

Međutim, njihova je interpretacija često složena. Stoljećima su ljudi obrađivali skromne površine tla na kamenitim padinama, pri čemu su uklanjali kamenje i slagali ga na rubove parcela. Tako su nastajale nakupine koje mogu izgledom nalikovati prapovijesnim grobnim humcima.

Arheolog Vedran Barbarić u znanstvenom radu Tumulus or Cairn? The Case of the Central Dalmatian Islands posebno je analizirao problem razlikovanja pravih grobnih gomila od drugih kamenih nakupina na srednjodalmatinskim otocima.

Njegovo istraživanje pokazuje da morfološka obilježja krajolika, dugotrajni gubitak tla i intenzivna poljoprivredna djelatnost otežavaju prepoznavanje grobnih spomenika. Iako su neke istražene kamene gomile sadržavale brončanodobne grobove, druge nisu pružile dokaze o pogrebnoj funkciji.

Zbog toga se jednostavno prebrojavanje svih vidljivih kamenih nakupina ne može koristiti kao pouzdana procjena broja prapovijesnih grobova. Za razumijevanje njihova značenja potrebno je povezati terenske preglede, topografske analize, arheološke nalaze i rezultate iskopavanja.

Kako arheolozi prepoznaju pravu grobnu gomilu?

Prepoznavanje prapovijesnog tumula započinje pažljivim proučavanjem njegova položaja, oblika i građevinske strukture. Prave grobne gomile često imaju kružni ili približno kružni tlocrt, a ponekad je moguće uočiti i vanjski kameni vijenac, ostatke središnje konstrukcije ili pravilne slojeve nasipa.

Međutim, ni jedan od tih pokazatelja nije apsolutno pouzdan. Poljoprivredne gomile također mogu biti pravilna oblika, a tijekom vremena prapovijesni humci mogu izgubiti izvorni izgled.

Posebno su važna arheološka iskopavanja, kojima se utvrđuje unutrašnja građevinska struktura. Pronalazak groba, ljudskih kostiju, spaljenih ostataka ili drugih jasno povezanih pogrebnih tragova pruža najsigurnije dokaze o funkciji humka.

Radiokarbonske analize omogućuju datiranje odgovarajućih organskih ostataka, ali rezultati se moraju tumačiti u njihovu stratigrafskom kontekstu. Kost pronađena u naknadno ukopanom srednjovjekovnom grobu ne određuje starost izvornog brončanodobnog tumula.

U novije se vrijeme sve više koriste fotogrametrija, LiDAR, geofizička istraživanja i digitalni modeli terena, kojima je moguće dokumentirati i proučavati gomile bez neposrednog narušavanja njihove strukture. Ipak, takve metode ne mogu u svim slučajevima zamijeniti pažljivo arheološko iskopavanje.

Najvažniji istraženi tumuli istočnog Jadrana i zaleđa

Sljedeća tablica donosi pregled važnih lokaliteta s arheološki potvrđenim ili stručno opisanim pogrebnim konstrukcijama. Datacije su okvirne, a pojedini su humci korišteni tijekom više razdoblja.

Napomena: Navedeni lokaliteti ne pripadaju jednoj arheološkoj kulturi. Njihove su međusobne sličnosti i razlike rezultat dugog razvoja pogrebnih običaja na istočnom Jadranu i u njegovu zaleđu.

Zašto se gomile ne smiju otvarati bez arheološkog istraživanja?

Prapovijesne grobne gomile posebno su osjetljive jer velik dio informacija o njihovoj povijesti ne čine pojedinačni vrijedni predmeti, nego raspored slojeva, položaj kostiju, način gradnje grobova i međusobni odnos pronađenih ostataka.

Neovlaštenim iskopavanjem i premještanjem kamenja moguće je trajno uništiti arheološki kontekst. Čak i kada u gomili nema metalnih predmeta ili nakita, njezini slojevi mogu sadržavati vrijedne podatke o prehrani, pogrebnim običajima, zdravlju pokojnika i povijesti naseljavanja.

Posebnu opasnost predstavljaju građevinski radovi, poljoprivredne intervencije, izgradnja pristupnih putova i korištenje kamenih humaka kao izvora materijala. Budući da dio gomila nije dovoljno istražen niti jasno označen, takvi zahvati mogu uništiti spomenike prije nego što se utvrdi njihova starost.

Za razliku od pojedinačnog predmeta koji se može sačuvati u muzeju, uništenu stratigrafiju tumula nije moguće ponovno uspostaviti. Zato je dokumentiranje i zaštita cjelokupnog arheološkog prostora jednako važna kao očuvanje nalaza.

Zaključak: spomenici ljudi čija imena ne poznajemo

Prapovijesne gomile istočnog Jadrana predstavljaju jedan od najtrajnijih materijalnih tragova odnosa čovjeka prema smrti i sjećanju na pretke. Njihovi su graditelji, često prije više tisuća godina, ulagali znatan napor u podizanje kamenih konstrukcija koje su trebale obilježiti određeno mjesto u krajoliku.

Od cetinskih grobnih gomila ranoga brončanog doba, preko monumentalnih tumula južnog Jadrana do željeznodobnih liburnskih humaka, može se pratiti velika raznolikost pogrebnih običaja. Ti spomenici nisu nastali u jednom razdoblju niti se mogu pripisati jednom narodu.

Posebna vrijednost gomila proizlazi iz činjenice da omogućuju proučavanje društava koja nisu ostavila vlastite pisane izvore. Kroz raspored grobova, način pokapanja, građevinske konstrukcije i nalaze iz pogrebnih obreda moguće je rekonstruirati pojedine aspekte života zajednica koje su prethodile povijesno poznatim ilirskim narodima.

Don Ante Škobalj bio je među istraživačima koji su osobito snažno upozoravali na važnost obrednog i simboličkog značenja tih spomenika. Njegovo djelo Obredne gomile ostalo je važan dio povijesti proučavanja dalmatinske baštine, dok su suvremena arheološka istraživanja omogućila pouzdanije razumijevanje kronologije, gradnje i pogrebnih običaja.

Gomile nisu samo kamenje koje su iza sebe ostavile davno nestale zajednice. One su svjedočanstva o ljudima koji su živjeli na istim obalama, otocima i planinskim padinama koje poznajemo danas, ali u svijetu čija nam vjerovanja i društveni odnosi ostaju samo djelomično poznati. Njihovo sustavno istraživanje i očuvanje zato je nezaobilazno za razumijevanje prapovijesti Jadrana i dugoga razvoja prostora koji će antički autori kasnije nazivati Ilirijom.

Znanstvena literatura i izvori

Za objavu na portalu posebno su važni radovi koji donose dokumentirane rezultate arheoloških iskopavanja, jer omogućuju razlikovanje utvrđenih činjenica od interpretacija.

Znanstveni radovi potvrđuju različite načine pokapanja, višestruku uporabu pojedinih humaka i izrazitu regionalnu raznolikost grobnih običaja.