Arheološka senzacija na Korčuli: Posjetili smo 7 tisuća godina staru cestu i "gradinu" pod morem

Korčula je otok na kojem prošlost nije skrivena duboko ispod slojeva zaborava. Ovdje se ona, čini se, neprestano vraća na površinu — ponekad iz špilje, ponekad iz kamena, ponekad iz mora. Od Vele spile kod Vele Luke, preko ilirskih gradina i nekropola, grčkih i rimskih naselja, luka...

No ono što se u svibnju istraživalo u podmorju između Korčule i Lumbarde, na lokalitetu Soline, nadilazi i uobičajenu predodžbu o bogatoj otočnoj baštini. Tamo, na svega nekoliko metara dubine, nalazi se potopljeno neolitičko naselje staro oko 7000 godina. Riječ je o prostoru koji je prije otprilike pet tisuća godina prije Krista bio iznad mora, a danas leži četiri do pet metara ispod njegove površine. Ono što arheologe posebno fascinira nije samo starost lokaliteta, nego činjenica da su ljudi u kasnom neolitiku ondje planski gradili kamenom: podizali su razinu otočića, učvršćivali obalu, popločavali pristupnu cestu, oblikovali zidove, rampe i monumentalni ulaz.

Na lokalitetu nas je dočekala istraživačka ekipa predvođena izv. prof. dr. sc. Matom Paricom, docentom na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru i voditeljem istraživanja. S njim su bili i drugi arheolozi, geoarheolozi, ronioci i suradnici, ljudi koji u tišini podmorja pokušavaju složiti jednu od najuzbudljivijih priča hrvatske prapovijesti.

Istraživanja na Solinama traju već nekoliko godina. Kako objašnjava Parica, riječ je o sustavnom radu koji se odvija u zahtjevnim, ali zahvalnim uvjetima. Lokalitet je blizu obale, dubina nije velika, a zaštićeni prostor omogućuje istraživanja i u danima kada more drugdje ne bi bilo osobito prijateljski raspoloženo.

„Ovo su sustavna istraživanja koja traju gotovo pet godina. Blizu smo obale, teren je relativno plitak i nisu to velike dubine da bi bilo posebno opasno. Trenutačno smo negdje pri sredini ovogodišnje kampanje”, govori nam dr. Mate Parica.

Za širu javnost, lokalitet Soline postao je poznat nakon otkrića potopljene neolitičke ceste koja je privukla pažnju i velikih svjetskih medija. No ta cesta samo je jedan dio mnogo šire slike. Prema dosadašnjim saznanjima, riječ je o umjetnom otoku koji su ljudi kasnog neolitika izgradili, proširili ili oblikovali tako da na njemu mogu živjeti, raditi, pristajati, možda trgovati i komunicirati s drugim zajednicama na Jadranu.

„Radi se o neolitičkom lokalitetu, odnosno naselju koje je danas, zbog podizanja morske razine, ostalo potopljeno na otprilike četiri do pet metara dubine. Starost lokaliteta je oko 5000 godina prije Krista, odnosno oko 7000 godina prije današnjice. To je vrijeme kasnog neolitika, koje u literaturi nazivamo hvarskom kulturom, ponajprije prema specifičnom ukrašavanju keramike”, objašnjava Parica.

Uslijed podizanja razine mora, ono što je nekad bilo živo naselje ostalo je pod vodom. A upravo je ta potopljenost, koliko god dramatična iz ljudske perspektive, za arheologe dragocjena. More je, na neki način, zatvorilo priču i sačuvalo je kao vremensku kapsulu. Materijal, otpad, keramika, kosti, kameni alati i tragovi gradnje ostali su ondje gdje su ih ljudi ostavili prije sedam tisućljeća.

Do otkrića se nije došlo slučajno, ali nije bilo ni klasičnog trenutka u kojem se odmah znalo da je pronađeno nešto iznimno. Sve je počelo zračnim i satelitskim snimkama. Parica se prisjeća da su on i kolega primijetili neobičan oblik u moru. Iz zraka je izgledalo kao da bi mogla biti riječ o prirodnoj formaciji, možda o pličini ili braku, ali arheološko oko prepoznalo je da se ondje ipak nešto mora provjeriti.

„Kolega Borzić i ja jedno smo popodne došli ovdje jer nam je nešto bilo neobično na zračnim snimkama. Zaronili smo na dah. Budući da smo imali iskustva s brončanodobnim i željeznodobnim konstrukcijama, prvo smo zaključili da je lokalitet preduboko za takvo razdoblje. Rekli smo: vjerojatno nije ništa, vjerojatno je prirodno. Malo smo obilazili teren, zaronili i pronašli keramiku”, kaže Parica.

Keramika je bila površinska, istrošena i izlizana, ali dovoljna da promijeni sve. Uslijedila su prva istraživanja, a ona su potvrdila da se ne radi ni o brončanom ni o željeznom dobu, nego o znatno starijem razdoblju. Pronađene su sjekire, strelice i fini artefakti koji su upućivali na kasni neolitik.

Prva istražna sonda napravljena je na dijelu koji arheolozi uvjetno nazivaju „rivom”. Ondje je uočen jasan suhozidni sklop, snažna kamena konstrukcija na koju su se spajale druge strukture. S vremenom se pokazalo da je cijelo naselje bilo opasano umjetno oblikovanom obalom. Drugim riječima, ljudi su ondje prije 7000 godina gradili nešto što bi se današnjim rječnikom moglo usporediti s obalnim zidom, mulom ili rivom.

To je jedan od najdojmljivijih elemenata cijele priče. U neolitiku istočne jadranske obale kamena arhitektura ovakvih razmjera gotovo da nije poznata. Ljudi su tada uglavnom koristili mekše materijale, glinu, šiblje i drvo, ili su živjeli u pećinskim prostorima. Soline, međutim, nude sasvim drukčiju sliku.

„Ovdje ne samo da ima arhitekture, nego je ima jako puno: zidovi, rampe, sama cesta koja je napravljena i fino popločana do lokaliteta. Prošle godine pronašli smo i monumentalni ulaz u naselje. Taj ulaz izgleda kao proširenje bedema u obliku polukruga, odnosno kao kula. Da je to kojim slučajem bilo na kopnu, imalo bi karakteristike neke gradine”, ističe Parica.

Upravo taj element — monumentalni ulaz i bedem — otvara niz novih pitanja. Naselje je imalo obalni zid koji se pružao oko nalazišta u obliku višekutnika, a na pristupnom dijelu prema obali Korčule konstrukcija se podizala i oblikovala nešto što nalikuje obrambenom ulazu. Kula, odnosno proširenje bedema, imala je promjer oko tri metra. Koliko je bila visoka, danas nije moguće reći, ali njezina pojava u kasnom neolitiku iznimno je važna.

„Obalni zid koji ide oko cijelog nalazišta, u obliku sedmerokuta, na pristupnom se dijelu podiže i formira bedem. Drugim riječima, oni su prema obali Korčule formirali bedem, očito iz nekih sigurnosnih razloga”, govori Parica.

Zvuči gotovo nevjerojatno: prije 7000 godina ljudi su na otočiću u zaštićenoj laguni gradili obalu, cestu, rampe, bedem i monumentalni ulaz. Sve to tražilo je organizaciju, znanje, radnu snagu i jasnu ideju prostora. Nije riječ o stihijskom gomilanju kamena, nego o planiranom zahvatu.

Parica upozorava da s velikim usporedbama treba biti oprezan. Bilo bi pretenciozno Soline nazvati „pravenecijom”, kaže, ali određene paralele u načinu života i odnosu prema moru ipak postoje. Ovdje ne govorimo samo o zajednici koja se bavila stočarstvom ili jednostavnom poljoprivredom. Ovdje se sve više otvara mogućnost da je pomorstvo bilo jedan od ključnih temelja njihova života.

„Kada pogledamo bogatstvo nalaza i ovakvu arhitekturu na prostoru koji nema mnogo obradivih površina, to upućuje na mogućnost da je ekonomska baza ovakvih zajednica i ovakvih nalazišta zapravo bilo pomorstvo”, kaže Parica.

Na lokalitetu se pronalazi keramika, ali i kosti, tragovi prehrane, koštani predmeti, ukrašeni i izrezbareni elementi, kremeni noževi i vrhovi strelica. Posebno je zanimljivo pitanje podrijetla kremena. Novija istraživanja pokazuju da je velika količina neolitičkog kremena na istočnoj strani Jadrana dolazila iz Italije, osobito s područja Gargana. Ako se tome doda Palagruža kao svojevrsni jadranski pomorski most i dokazi za širenje opsidijana, vulkanskog stakla s udaljenih izvora, slika kasnoneolitičkog Jadrana postaje mnogo dinamičnija.

To više nije more koje razdvaja, nego more koje povezuje.

Jedna od najvažnijih interpretacija koje proizlaze iz Solina odnosi se upravo na način na koji promatramo neolitik. Dugo se u tumačenjima naglašavalo stočarstvo, poljoprivreda i prijelaz s lovačko-sakupljačkih zajednica na naseljeni način života. No lokalitet kod Korčule pokazuje da je pomorska komponenta vjerojatno bila mnogo važnija nego što se ranije mislilo.

„Ako je netko preplovio more, onda on plovi; ako plovi, onda je to njegova djelatnost. Imamo dokaze i za liparski opsidijan, vulkansko staklo, koje se također pojavljuje po Jadranu. To pokazuje da je trgovina već u to vrijeme bila raširena”, govori Parica.

Zaštićeni prostor Solina dodatno pojačava takvu interpretaciju. Laguna je zaklonjena, pristup je kontroliran, a umjetni otok povezan je s kopnom cestom. Takav prostor mogao je imati stambenu, gospodarsku, pomorsku i možda simboličku funkciju. U svakom slučaju, nije nastao slučajno.

„To nije usputna ili slučajna stvar. To je pokazatelj zavidne razine društva koje je moglo izgraditi nešto takvo. Takav se zahvat ne može izgraditi slučajno, niti ga mogu napraviti dvije obitelji. Za to je potrebna velika organizacija”, naglašava Parica.

Riječ je o stotinama kubika kamenih ploča koje su morale biti izvađene, dopremljene, složene i ugrađene. Arheolozi još nisu dokazali prapovijesno kamenolomstvo na samom prostoru, ali indikacije postoje. U svakom slučaju, čitav korčulanski arhipelag stoljećima je poznat po kamenu. Kamenolomi na Vrniku, Sutvari, Kamenjaku, Planjaku i drugim otočićima dio su mnogo kasnije, dobro dokumentirane povijesti. Na Sutvari se, primjerice, nalaze galerijski kamenolomi, rijedak tip kamenoloma koji više nalikuje rudniku nego otvorenom kopu.

No Soline bi mogle otvoriti i mnogo starije poglavlje odnosa čovjeka, kamena i mora na Korčuli.

Iako je dosad pronađeno mnogo elemenata koji čine sliku naselja — cesta, obala, rampe, ulaz, zidovi i različite strukture — arheolozima nedostaje još jedan ključni dio: stambeni prostor. Drugim riječima, znaju dosta o rubovima, pristupima i konstrukcijama, ali još traže jasne dokaze o tome kako su izgledale kuće ljudi koji su ondje živjeli.

„Nedostaje nam sredina naselja, da vidimo kakva je bila arhitektura kuća. Nešto moramo pronaći. Vidimo sloj nabacanog kamena, velike količine kamena koje su donesene sa strane. Zbog toga pretpostavljamo neku vrstu suhozidne arhitekture, barem u temeljima, ali još nemamo konkretan tlocrt i konkretan dokaz”, kaže Parica.