Ilirska Salona: monumentalni bedemi na Stipetuši i neriješena zagonetka nastanka antičke metropole

Na padinama Kozjaka, nedaleko od ostataka rimske Salone, nalaze se masivne kamene konstrukcije koje su arheolozi povezali s mogućim predrimskim naseljem. Je li ondje doista postojala Ilirska Salona, kako je bila povezana sa Sutikvom i što nalazi govore o autohtonim zajednicama solinskog područja?

Ilirska Salona na položaju Stipetuša

Povijest Salone uglavnom se povezuje s rimskim razdobljem, kada je grad postao administrativno, gospodarsko i kulturno središte provincije Dalmacije. Prostor današnjeg Solina bio je naseljen znatno prije rimske vlasti. Položaj uz Kaštelanski zaljev, rijeku Jadro i prolaz kroz Kliška vrata pogodovao je prapovijesnim zajednicama. Njihovu prisutnost potvrđuju gradinska naselja na uzvisinama oko solinskog bazena.

Među arheološki najzanimljivijim položajima je Stipetuša u Donjoj Rupotini, na desnoj obali Ilijina potoka, podno istočnih padina Kozjaka. Ondje su sačuvani ostaci monumentalnih kamenih konstrukcija koje su potaknule raspravu o utvrđenom naselju iz posljednjih stoljeća prije Krista.

Naziv Ilirska Salona u literaturu je uveo Nenad Cambi, koji je 1989. objavio rad o ovom lokalitetu. Na temelju položaja i megalitskih konstrukcija pretpostavio je da bi Stipetuša mogla biti jedno od predrimskih naselja povezanih s nastankom Salone.

Lokalitet je bio poznat i prije te objave. Don Frane Bulić opisao je ostatke monumentalne građevine na Stipetuši, ali nije posebno razmatrao okolne megalitske bedeme. Moguće je da je sklop zabilježen i na starijim kartama salonitanskog područja.

Megalitski bedemi i neobičan obrambeni položaj

Posebnost Stipetuše je korištenje prirodnog terena. Lokalitet leži na izduženom zemljišnom jezičcu koji se od stare prometnice Solin–Klis pruža prema Ilijinu potoku. Strane su dijelom zaštićene vododerinom na jugu, potokom i kamenim hrptom na sjeveru te vodenim proširenjem Veliki bunar na istoku.

Miroslav Katić u radu Prethistorijske gradine solinskoga i kliškoga područja, objavljenom 2010. u Tusculumu, detaljno je analizirao te ostatke. Graditelji su prirodni kameni hrbat iskoristili kao dio fortifikacije, a pristupačnije dijelove osigurali velikim kamenim blokovima.

Na južnoj strani bedem se lomi pod približno pravim kutom, u obliku slova L. Takva konstrukcija omogućavala je bočni nadzor dijela zida i mogla je djelomično nadomjestiti kule. Blokovi su uglavnom grubo obrađeni, a sačuvani ostaci ne daju pouzdanu izvornu visinu.

Katić je uočio i razliku među dijelovima kompleksa. U nižem dijelu stoje ostaci monumentalne građevine od pravilnije obrađenih blokova, vjerojatno rimske, čija namjena nije pouzdano utvrđena. Na višoj terasi prepoznaju se konstrukcije koje su mogle imati obrambenu funkciju.

Stipetuša je zanimljiva i zbog razmjerno niskog položaja. Za razliku od većine prapovijesnih gradina srednje Dalmacije, nema jednako povoljnu prirodnu zaštitu. Osobito je izložena zapadna strana, nad kojom se diže okolni teren. Zato se njezin mogući obrambeni sustav promatra zajedno s obližnjim gradinama.

Veza sa Sutikvom, mogućim najstarijim središtem salonitanskog prostora

Za moguće značenje Ilirske Salone važna je Sutikva, na kamenoj uzvisini između Solina i Mravinaca, s vrhom na 129 metara. Bila je jedno od najvažnijih prapovijesnih naselja solinskog bazena, s tragovima brončanog i željeznog doba.

S vrha se mogao nadzirati donji tok Jadra, prostor ušća i dio pomorskih pravaca prema srednjodalmatinskim otocima. Sutikva je imala vizualnu vezu s Klisom i Markezinom gredom. Sa Sutikve se dobro vidi i Stipetuša, udaljena približno dva kilometra zračne linije.

Katić tu povezanost ne drži slučajnom. Gradine su mogle biti dijelovi šireg društvenog, gospodarskog i obrambenog sustava. Sutikva je dominantnim položajem mogla nadzirati okolni prostor, a naselje uz Ilijin potok koristiti vodu, obradivo zemljište i pristup komunikacijama.

Jedna od njegovih pretpostavki jest da je upravo Sutikva mogla izvorno nositi ime Salona. Dug kontinuitet naseljavanja daje argumente za takvo razmišljanje. Nema, međutim, natpisnog ni drugog izravnog dokaza koji bi to mjesto identificirao s izvornom Salonom.

Sutikva je pretrpjela velika oštećenja. Uskotračna pruga Split–Sinj, cesta prema Mravincima i proširenje solinskog groblja uništili su velik dio naseobinskog prostora. Keramički nalazi ipak i dalje omogućuju proučavanje njezine prapovijesti.

Jesu li postojale dvije ili više Salona?

Pitanje predrimske Salone povezano je i s nazivom Salonae, koji se javlja u množini. Arheolozi su ponudili nekoliko objašnjenja te uporabe.

Cambi je pretpostavio najmanje dva naseljska središta: jedno uz Stipetušu, drugo u najstarijoj jezgri kasnije rimske Salone, poznatoj kao Urbs vetus. Katić je upozorio i na Sutikvu, koju treba uključiti u razmatranje prvotne organizacije salonitanskog prostora.

Takav pristup dopušta da Salona u početku nije bila jedinstveno urbano naselje, nego širi prostor s više naseobinskih i gospodarskih cjelina. Luka na ušću Jadra mogla je biti zajednička točka trgovine, dok su gradine u zaleđu držale zemljište i pravce.

Riječ je o povijesno-topografskoj hipotezi. Množina imena sama po sebi ne dokazuje nekoliko zasebnih gradova niti omogućuje sigurnu identifikaciju njihovih položaja.

Grčki utjecaji i lokalne zajednice prije dolaska Rimljana

U posljednjim stoljećima prije Krista solinsko je područje bilo u mreži jadranskih kontakata. Grci s Visa osnovali su Tragurion, današnji Trogir, i Epetion, današnji Stobreč. Prostor između njih ostao je važan za autohtone zajednice.

Katić pretpostavlja da se utvrđeni kompleks na Stipetuši mogao graditi tijekom 3. i 2. stoljeća prije Krista, u vrijeme jačih grčkih i helenističkih utjecaja. Gradnja velikim blokovima može se promatrati u tom kontekstu, ali sama po sebi nije dokaz grčkog graditeljstva.

Prisutnost grčkih predmeta, trgovaca ili znanja treba razlikovati od grčke kolonije. Za Stipetušu nema dokaza da je bila kolonija, niti je pouzdano utvrđena njezina etnička struktura.

Antiči izvori solinsko i kliško područje povezuju s Delmatima. U literaturi se razmatra i uloga Jadastina, zajednice poznate iz natpisa. Stanovništvo pojedinih naselja traži dodatne potvrde.

Važna znanstvena dvojba: je li Stipetuša doista željeznodobna gradina?

Unatoč monumentalnim ostacima, identifikacija Stipetuše kao utvrđenog ilirskog naselja nije općeprihvaćena kao dokazana činjenica.

Već je Katić 2010. upozorio na nedostatak karakteristične grube prapovijesne keramike i helenističkog materijala, kakav je poznat s obližnjih gradina. Površinski nalazi koje je razmatrao pripadali su rimskom razdoblju, pa je i sam tražio daljnja istraživanja.

Noviju kritiku iznijeli su Martin Bažoka i Ivan Šuta u radu Prapovijesni nalazi s gradine Sutikve u Solinu, 2022. Upozoravaju da na Stipetuši zasad nema izravne potvrde željeznodobnog utvrđenog naselja. Otvaraju i mogućnost da su pojedini megalitski podzidi rimskodobni te da su za njih ponovno upotrijebljeni blokovi s obližnjih rimskih konstrukcija, uključujući zidove nekropole uz prometnicu prema Klisu.

To ne odbacuje pretpostavke Cambija i Katića. Postoje različita tumačenja istih ostataka. Bez iskopavanja, stratigrafije i nalaza vezanih uz samu gradnju nije moguće konačno odrediti kronologiju i funkciju svih konstrukcija.

Od delmatske luke do rimskog središta Dalmacije

Strabon spominje Salonu kao luku Delmata. Taj podatak potvrđuje važnost salonitanskog područja prije njegova potpunog uklapanja u rimski sustav.

Ušće Jadra bilo je mjesto susreta pomorskih putova i kopnenih pravaca koji su preko Kliških vrata vodili u unutrašnjost. Kontrola toga prostora značila je nadzor trgovine, kretanja i pristupa poljima.

Tijekom 2. i 1. stoljeća prije Krista ovdje rastu rimski vojni i trgovački interesi, a Salona postaje sve važnije središte rimske moći na istočnoj obali Jadrana.

Katić je pretpostavio da se najstarija rimska urbana jezgra mogla razviti iz vojnog uporišta za kontrolu luke i okolnih naselja. Drugi istraživači naglašavaju složeniji proces u kojem sudjeluju domaće stanovništvo, grčki trgovci i rimski doseljenici.

Salona je u kasnoj Republici stekla status kolonije, a poslije se razvila u glavni grad provincije Dalmacije. Način na koji su predrimska naselja sudjelovala u tom nastanku još nije razjašnjen.

Vrijedno arheološko nalazište koje zahtijeva zaštitu

Stipetuša je zaštićeno arheološko nalazište, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Vrijednost joj ne stoji samo u mogućnosti da predstavlja ostatke predrimske Salone, nego i u očuvanim kamenim konstrukcijama i u značenju za naseljavanje istočnog dijela solinskog područja.

U četvrtoj epizodi serijala Ilirija, objavljenoj u studenome 2025., Miroslav Katić pokazuje ostatke bedema na Stipetuši. Obilazak dokumentira izrazito nagnute velike blokove i opasnost od urušavanja dijela konstrukcije. To traži konzervatorsku dokumentaciju i procjenu stabilnosti.

Bez obzira na konačnu dataciju pojedinih zidova, riječ je o nepokretnoj baštini čiji bi gubitak otežao buduća istraživanja.

Zaključak: važan lokalitet, ali i dalje otvoreno pitanje

Ilirska Salona na Stipetuši jedan je od najzanimljivijih, a nedovoljno istraženih lokaliteta solinskog područja. Kameni ostaci otvaraju pitanja o autohtonim zajednicama, naseljima na padinama Kozjaka i njihovoj vezi s lukom na ušću Jadra.

Radovi Nenada Cambija i Miroslava Katića pokazuju zašto Stipetušu treba ozbiljno držati u raspravi o podrijetlu Salone. Noviji radovi istodobno upozoravaju da za takvu identifikaciju još nedostaju ključni dokazi.

Zato je opravdano govoriti o pretpostavljenoj Ilirskoj Saloni, a ne o definitivno identificiranom izvornom gradu. Iskopavanja bi mogla razjasniti kada su podignuti bedemi, kakva je bila namjena građevina i je li ondje postojalo predrimsko naselje.

Upravo ta neriješena pitanja daju Stipetuši mjesto u proučavanju prapovijesti i antike srednje Dalmacije.

Galerija

Sve fotografije snimio je Rade Popadić.