Senzacija u punom smislu riječi: u Stobreču iskopano nevjerojatno očuvano naselje staro 3.500 godina

Stobreč je desetljećima u arheologiji ponajprije bio sinonim za Epetij, helenističko urbano naselje iz posljednjih stoljeća prije Krista. Pretpostavljalo se da je na tom iznimno povoljnom položaju, uz more, plodno zaleđe i ušće Žrnovnice, život morao postojati i prije helenističkog razdoblja. No jedno su pretpostavke, a drugo materijalni dokaz.

Upravo su ga velika istraživanja koja su započela 2024. godine konačno donijela.

– Prethodno se pretpostavljalo da je na lokaciji drevnog Epetija, prije dolaska Grka, postojalo željeznodobno naselje i nekoliko je stručnjaka iznijelo teze u tom smjeru. Međutim, one su više bile bazirane na indicijama. Nismo imali kontekstualne materijalne nalaze koji bi to potvrđivali prije ovih trenutnih, i prvih opsežnih istraživanja – kaže za Dalmaciju Danas arheologinja Marina Ugarković Džafić, viša znanstvena suradnica Instituta za arheologiju.

Riječ je o zaštitnim istraživanjima koja su po opsegu prerasla sve što je ranije rađeno u Stobreču. Već prvi stručni izvještaj Ugarković i Nike Romca o segmentu lokaliteta istraženog 2024. godine potvrđuje da su ta iskopavanja postala najveća ikad provedena u Stobreču te da su prvi put nedvojbeno dokumentirani ostaci i prapovijesnog naselja koje je prethodilo helenističkom Epetiju. Samo tijekom istraživanja obrađenih u tom izvještaju zabilježeno je više od 100.000 ulomaka pokretnih nalaza iz različitih razdoblja, od keramike i alata do novca, dijelova nošnje, životinjskih kostiju i školjaka. Istraživanja su se nastavila 2025. i 2026. godine i još su u tijeku.

No najveće iznenađenje nije bilo željezno, nego brončano doba.

Nitko nije razmišljao o brončanom dobu

Kada su stručnjaci ranije govorili o mogućem naselju koje je prethodilo Epetiju, fokus je uglavnom bio na željeznom dobu.

– Nitko nije razmišljao o brončanom dobu budući da nije bilo nikakvih indicija koje bi išle u tom pravcu. Sada pouzdano znamo da je ovdje bilo naselje i u željeznom, ali i prije toga, u brončanom dobu – kaže Ugarković Džafić.

Prema trenutačno dostupnim radiokarbonskim datumima, uz ogradu da detaljna obrada goleme količine pronađenog materijala tek slijedi, najraniji nalazi sežu u srednje brončano doba, okvirno oko 1500. godine prije Krista.

Najbolje očuvan segment prapovijesnog naselja veže se uz srednje i kasno brončano doba, nakon čega život na lokalitetu ulazi u starije i mlađe željezno doba. Otkriveni su ostaci brončanodobnih nastambi i drugih zemljanih i kamenih struktura, komunikacija između njih, glinene podnice i slojevi urušenja krovišta, zemljane peći i manje gumno, cjelovite i fragmentirane keramičke posude te raznoliki alat, životinjske kosti i biljni ostaci, ostava nakita te više grobova.

No arheologija Stobreča ima dodatnu komplikaciju. Naselje se ne nalazi na ravnoj površini. Današnji Stari Stobreč uzdignuti je poluotok, odnosno hrid s padinama. Zbog toga ista prapovijesna razina nije svugdje očuvana na jednakoj dubini.

– Na nekim mjestima brončano doba nalazimo praktički odmah ispod površine, na dvadeset, trideset ili četrdeset centimetara, dok ga na drugom dijelu nalazimo na metar i pol – objašnjava Ugarković Džafić.

Do sada je, kaže, istraženo okvirno oko 1500 četvornih metara, premda prapovijesnih ostataka nema na cijeloj istraženoj površini. Najjasnije su potvrđeni na središnjem i južnom dijelu istraživanog područja, čime se polako ocrtavaju obrisi prapovijesnog naselja. Prema sjeveru i dubljim slojevima istraživanja su ograničena pojavom vode i današnje razine mora. Kada se dođe do mulja, kvalitetno definiranje arheoloških slojeva postaje otežano.

Na nekim mjestima odmah ispod humusa pojavljuje se prapovijest. Drugdje se iznad nje nižu stoljeća života: kasna antika, rimsko razdoblje, helenizam, a tek potom prapovijesni horizonti. Upravo su ta kasnija stoljeća naseljavanja, zajedno s prirodnim procesima i erozijom, ponegdje uništila pojedine starije slojeve. Na drugim ih je mjestima konfiguracija terena, paradoksalno, sačuvala.

Dvije nastambe i put između njih

Najvažniji dio priče nije samo činjenica da je u Stobreču pronađen brončanodobni materijal. Posebnost lokaliteta je u tome što je sačuvan čitav segment naselja.

– Praktički je ostao sačuvan jedan segment brončanodobnog naselja. Na najbolje očuvanom dijelu tog naselja možemo zasad definirati dvije nastambe, objekte koji su se koristili za stanovanje i gdje su obavljane različite svakodnevne aktivnosti, od pripreme i skladištenja namirnica do raznih drugih zanata. Jedna je daleko bolje sačuvana, druga nešto lošije, a između njih imamo sloj puta, odnosno komunikacije – opisuje Ugarković Džafić.

Drugim riječima, arheolozi nisu pronašli tek razbacane ulomke keramike iz brončanog doba, nego ostatke prostora kroz koji su se ljudi doista kretali.

U samim nastambama i njihovoj neposrednoj okolici otkriveni su tragovi svakodnevnog i gospodarskog života. Među njima su zemljane peći, koje su se tijekom korištenja popravljale i obnavljale, ali i struktura koju Ugarković Džafić zasad oprezno interpretira kao manje gumno.

Upravo je gumno detalj koji toj dalekoj prapovijesti daje gotovo neočekivano poznato lice. Riječ je o prostoru vezanom uz obradu žitarica, aktivnosti koja je na dalmatinskom prostoru preživjela tisućama godina, sve do donedavne tradicijske poljoprivrede.

Zidovi od gline, drva i slame

Brončanodobna nastamba nije izgledala poput kasnijih dalmatinskih kamenih kuća. U njezinoj konstrukciji koristili su se drveni kolci i pruće, preko kojih se nanosila glina pomiješana s organskim materijalom. Sušenjem je to postajalo čvrsti izolacijski zid.

Ostaci takvih zidova, odnosno kućnog lijepa, na pojedinim su dijelovima sačuvani do oko 30 centimetara visine. A u samom kućnom lijepu dogodilo se nešto još zanimljivije: sačuvali su se ostaci vegetacije, organski materijal koji potječe iz brončanodobnog konteksta.

– Kada se tako nešto pronađe, naravno da izazove veliko uzbuđenje. Analize nam mogu dati podatak o tome što je točno sačuvano, koja je biljna vrsta tada postojala i što su koristili pri samoj gradnji – objašnjava Ugarković Džafić.

Takav nalaz pokazuje koliko se suvremena arheologija razlikuje od nekadašnjeg pristupa. Komad kućnog lijepa nekada se mogao promatrati tek kao bezličan građevinski ostatak. Danas se iz njega mogu dobivati informacije o građevinskoj tehnologiji, biljkama, okolišu i gospodarskim aktivnostima.

Ugarković Džafić pritom upozorava da takvi tragovi možda nisu toliko rijetki koliko se čini. Moguće je da se na njih u starijim istraživanjima jednostavno nije obraćala jednaka pozornost.

Kao da smo upravo ušli u naselje

Očuvanost je upravo ono što Stobreč izdvaja.

– Što se tiče Dalmacije, posebno srednje Dalmacije, ovakvi su nalazi priobalnog brončanodobnog naselja iznimno rijetki. No njihova je očuvanost impresivna, ne samo za srednju Dalmaciju nego i za šire jadransko područje – kaže Ugarković Džafić.

– Taj segment naselja ostao je gotovo kao da smo ušli u njega. Osim dijelova struktura poput zidova i peći tu su i sitni nalazi, keramičke posude, među njima i cjelovite, utezi i pršljeni za proizvodnju tkanine i drugi predmeti svakodnevnog tipa. Oni jasno pokazuju čime se zajednica bavila, a tek će nam otkriti niz detalja o tome na koji su način te aktivnosti obavljali i od čega su živjeli – kaže.

Keramike ima iznimno mnogo. Ugarković Džafić posebno naglašava veliku količinu ulomaka koji se već sada mogu međusobno spajati, ali i cjelovite ili gotovo cjelovite posude. Neke, slikovito rečeno, neće trebati rekonstruirati iz desetaka malenih komada. Dovoljno ih je pažljivo očistiti i konzervirati.

Upravo zbog toga arheolozi pokušavaju najosjetljiviji materijal slati na konzervaciju odmah po završetku pojedinih faza istraživanja, umjesto da se obrada svega ostavlja za daleku budućnost. Među prioritetima su metal, koštani i kameni predmeti, cjelovita keramika i drugi izdvojeni nalazi, poput ostave brončanog nakita koja je u keramičkoj posudi otkrivena u neposrednoj blizini nastambi. Ugarković Džafić navodi suradnju s Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom grada Kaštela i stručnjacima iz privatnog sektora.

Što su radili stanovnici Stobreča

Dok terenska istraživanja još traju, dio brončanodobnih predmeta već je prošao specijalističke analize. U ožujku 2026. objavljen je znanstveni rad Antonele Barbir i Marine Ugarković posvećen zašiljenom koštanom oruđu iz srednjo- i kasnobrončanodobnog Stobreča.

Rezultati vode dalje od pitanja koliko je naselje staro prema mnogo zanimljivijem pitanju: što su njegovi stanovnici svakodnevno radili? Analizirani su probojci, šila, igle i projektili. Pokazalo se da su ljudi za izradu predmeta prvenstveno koristili kosti domaćih životinja, premda postoji i komponenta lova. Mikroskopska analiza tragova korištenja upućuje na obradu kože, obradu biljnih vlakana i proizvodnju tekstila, dok se za dio predmeta razmatra uporaba u lovu, pa čak i moguća uporaba u sukobima.

U samom znanstvenom radu navedeno je da su koštani predmeti pronađeni u slojevima korištenja brončanodobne nastambe, među ostalim uz podnicu od nabijene tupine i zemljanu peć. U tim su slojevima bile velike količine keramike, životinjskih kostiju i drugih artefakata, a u plitkim jamama pronađeni su i tragovi gara.

To znači da dvije nastambe o kojima govori Ugarković Džafić više nisu samo tlocrtne strukture. Polako dobivamo njihove stanovnike: ljude koji su palili peći, obrađivali životinjske kože, radili s biljnim vlaknima, izrađivali tekstil i koristili koštani alat.

Živjeli su uz more

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je stobrečko naselje važno. Kada se govori o brončanom i željeznom dobu Dalmacije, gotovo se automatski pomisli na gradine, naselja smještena na dominantnim uzvisinama.

– Danas vrlo pouzdano znamo da su, osim gradinskih naselja na uzvisinama, postojala i priobalna naselja – kaže Ugarković Džafić.

Njihov problem nije u tome što ih nije bilo, nego u tome što su se mnogo teže sačuvala. Obala je zbog svojih pogodnosti neprestano privlačila stanovništvo. Na istim se položajima stoljećima i tisućljećima gradilo, rušilo, kopalo i ponovno gradilo. Upravo zbog toga tragovi najstarijih stanovnika obalnih mjesta često su stradali pod kasnijim naseljima.

Stobreč je na nekim mjestima izbjegao takvu sudbinu. Zato je, prema Ugarković Džafić, očuvanost brončanodobnog segmenta važna ne samo lokalno nego i u širem istočnojadranskom kontekstu. I najnoviji rad o koštanom oruđu naglašava koliko je korpus usporedivih prapovijesnih koštanih izrađevina s istočnojadranske obale još uvijek skroman.

Još jedan pogled u život

Tijekom 2026. pojavio se još jedan važan komadić slagalice. U svibnju je u časopisu Scientific Reports objavljena najveća dosadašnja regionalna analiza stabilnih izotopa stanovništva brončanog i željeznog doba istočnog Jadrana. Budući da je tijekom istraživanja u Stobreču otkriveno i nekoliko pojedinačnih grobova u keramičkim posudama, u istraživanje je uključen i neodrasli pojedinac iz Stobreča iz kasnog brončanog doba.

Važno je odmah naglasiti: jedan pojedinac nije dovoljan da bismo rekonstruirali prehranu cijele stobrečke zajednice. Širi rezultati istraživanja ipak daju koristan regionalni kontekst. Analize pokazuju razliku između priobalnih i kopnenih zajednica. U kopnenim je populacijama od prijelaza srednjeg u kasno brončano doba u prehrani vidljivija važnost prosa, dok su priobalne zajednice uglavnom zadržavale prehranu u kojoj takav izotopni signal nije bio dominantan. Autori izričito upozoravaju da uzorkovanje nije jednako za sva područja i razdoblja te da pojedinačne lokalitete treba tumačiti oprezno.

Za Stobreč je zasad važnija sama činjenica da materijal s lokaliteta ulazi u bioarheološke i interdisciplinarne analize. Kuće, keramika i alat jedna su razina priče. Ljudske kosti mogu u budućnosti pružiti sasvim drugi skup podataka o životu zajednice.

Imamo li ime tih ljudi?

Najlakše bi bilo stanovnicima brončanodobnog Stobreča odmah dati neko poznato ime. Ali upravo bi to bilo znanstveno najproblematičnije.

– O imenu zajednice koja je tu živjela u srednjem brončanom dobu možemo samo spekulirati – odgovara Ugarković Džafić.

Antički izvori na ovom prostoru kasnije spominju zajednicu Bulina, ali to nas već vodi u kasnije, željezno doba. Prebaciti njihovo ime pet, šest ili više stoljeća unatrag i proglasiti brončanodobne stanovnike Stobreča Bulinima ne bi bilo opravdano. Još bi problematičnije bilo jednostavno ih proglasiti Delmatima samo zato što se nalazimo na prostoru kasnije Dalmacije.

Za sada je najtočniji odgovor ujedno i najjednostavniji: ne znamo kako su se zvali. Ali nakon ovih istraživanja sve bolje znamo kako su živjeli.

Predmeti iz Stobreča tek čekaju punu obradu

Velika količina pronađenog materijala znači i godine posla koje slijede nakon samog kopanja. Brončanodobni nalazi nisu predstavljeni na aktualnoj izložbi posvećenoj Delmatima jer se, kako objašnjava Ugarković Džafić, nisu uklapali u njezin kronološki i kulturološki okvir. Iz Stobreča se ondje nalaze pojedini željeznodobni nalazi, među kojima elementi nošnje te predmet povezan s proizvodnjom tekstila.

Upravo detaljna obrada keramike, organskih ostataka, koštanog i kamenog oruđa te drugih skupina nalaza trebala bi u godinama koje dolaze dati odgovore na brojna pitanja koja danas još ostaju otvorena. Zanimanje za lokalitet pritom nije ograničeno na Split.

– Zaista je jak interes ne samo domaćih i međunarodnih stručnjaka već i javnosti za istraživanje u Stobreču, koji pomno prate sva nova otkrića – kaže Ugarković Džafić.

Istraživanja se nastavljaju i tijekom 2026. godine. Zagrebački Odsjek za arheologiju objavio je da Institut za arheologiju na lokalitetu provodi zaštitna i sustavna istraživanja, uz terenski rad predviđen sve do početka listopada 2026. To znači da priča koju danas pričamo vrlo vjerojatno nije konačna.

Može li se naselje jednog dana pokazati javnosti?

Kada je nešto ovako dobro sačuvano, logično je pitanje može li ga jednog dana vidjeti i javnost. Odgovor nije jednostavan.

– Govorimo o segmentu naselja koji je zaista ostao sačuvan, rekla bih gotovo kao kapsula vremena. Mislim da kao takav ima jako dobar interpretacijski potencijal – kaže Ugarković Džafić.

Takav lokalitet može ispričati priču o organizaciji prostora, životu pojedinca, obitelji i zajednice, svakodnevnom radu i promjenama kroz vrijeme. No fizički ostaci imaju veliku manu: za razliku od kamenih antičkih zidova, velik dio brončanodobne arhitekture čine zemlja, glina i kućni lijep. Takve je strukture vrlo teško dugoročno ostaviti izložene na otvorenom.

Dodatna je okolnost to što se radi i o privatnim parcelama, pa odluka o budućoj prezentaciji uključuje konzervatorska, vlasnička i druga pitanja koja nadilaze sam tim arheologa. Ugarković Džafić kao jednu od mogućnosti vidi faksimilnu rekonstrukciju dijela brončanodobnog naselja u odgovarajućem prostoru. Ona bi, ako konzervatorski uvjeti to dopuste, mogla uključivati i originalne segmente pronađenih struktura. No njihovo eventualno premještanje zahtijevalo bi strogo kontrolirane mikroklimatske uvjete.

I onda iznosi ideju koja bi za Stobreč jednog dana mogla biti posebno zanimljiva: vlastiti prezentacijski ili interpretacijski centar.

– Ne bih isključila da u budućnosti i sam Stobreč ima nekakav svoj prezentacijski centar. Možda bi ga, s obzirom na nalaze koje ima, i zaslužio – kaže.

Do tada pred arheolozima ostaju tisuće sati čišćenja, konzerviranja, spajanja, mjerenja i analiza. Ali slika koja se već sada pojavljuje impresivna je.

Na malom poluotoku na kojem će mnogo stoljeća kasnije izrasti helenistički Epetij, oko sredine i tijekom druge polovine drugog tisućljeća prije Krista živjela je zajednica čije ime ne znamo. Gradili su nastambe od drva, pruća i gline i druge zemljane i kamene strukture. Između njih se pružala komunikacija. Ložili su zemljane peći. Imali su prostor koji se zasad interpretira kao malo gumno. Radili su s kožom i biljnim vlaknima, proizvodili tekstil, izrađivali koštano oruđe i koristili keramičke posude od kojih su neke do naših dana stigle gotovo cijele.

I nakon otprilike tri i pol tisuće godina jedan dio njihova naselja ostao je dovoljno sačuvan da arheolozi za njega mogu reći: gotovo kao da smo upravo ušli unutra. Na taj će prostor, prema najavama, vjerojatno doći i zgrade. Upravo zato su ova zaštitna istraživanja bila nužna.

Fotografije

Fotografije: Rade Popadić i službene fotografije istraživačkog tima.