"Majka svih gradina" iznad Kaštela: Nalazi stari 6.500 godina iznenadili su i arheologe

Na Birnju kamen nije samo kamenjar, pod morem između obale i Barbarinca ne leži samo prirodno razasuto stijenje, a na jednom kozjačkom bovanu još se može razabrati lik božanstva kojem su se ljudi nekada obraćali. Da bismo razumjeli što gledamo, potrebno je zastati – i poslušati one koji taj prostor godinama istražuju.

Cijelu XIV. epizodu „Ilirije“ – „Biranj – majka svih gradina. Odakle bedemi iz kamenog doba na Kozjaku?“ – pogledajte u nastavku.

Upravo nas na takvo putovanje vodi četrnaesta epizoda „Ilirije“, objavljena na prvu godišnjicu projekta. Pod naslovom „Biranj – majka svih gradina. Odakle bedemi iz kamenog doba na Kozjaku?“ povezujemo planinski vrh, podmorsko nalazište i svetište na otvorenome. Tri različita ambijenta, ali jedno zajedničko pitanje: kako su ljudi živjeli, gradili i vjerovali na prostoru današnjih Kaštela i njihova zaleđa?

Na Biranj i do Silvanova svetišta vodi nas Ivan Šuta, arheolog i ravnatelj Muzeja grada Kaštela. U podmorje Barbarinca uvodi nas Vedran Katavić, arheolog i viši kustos istog muzeja, koji vodi istraživanja lokaliteta Tišić – Barbarinac.

Biranj je najviši vrh zapadnog dijela Kozjaka, visok 631 metar. Danas ga mnogi prepoznaju po crkvici svetog Ivana i pogledu na Kaštela, Split i zaljev, no njegova arheološka važnost seže mnogo dalje od onoga što se na prvi pogled može uočiti.

„Prvi tragovi koje smo otkrili potječu još iz razdoblja kasnog neolitika. To je razdoblje druge polovine petog tisućljeća prije Krista“, objašnjava Šuta.

Govorimo, dakle, o vremenu prije približno šest i pol tisuća godina. Takva starost na ovom položaju nije bila očekivana. Šuta opisuje da su istraživači i nakon prvih radiokarbonskih analiza organskog materijala bili oprezni. Tek kada su se datacije potvrdile na više istraženih mjesta, zajedno s nalazima kamenih alatki i drugim materijalom, postalo je jasno koliko duboko u prošlost seže korištenje Birnja.

Muzej grada Kaštela u prikazu istraživanja posebno ističe upravo kasnoneolitičke datacije životinjskih kostiju iz najstarijeg sloja, koje su dale iznimno rane apsolutne datume za jedan gradinski položaj u Dalmaciji.

Iznenađenje nije bilo samo u starosti. Bilo je i u izboru mjesta.

Neolitička naselja obično zamišljamo uz vodu, obradive površine i pristupačne komunikacije. Na Birnju se, međutim, nalazimo visoko iznad plodnog polja, na krškom položaju čije korištenje podrazumijeva sasvim drukčiju organizaciju svakodnevice.

Zašto su ljudi odabrali upravo njega? Je li presudna bila zaštita, nadzor prostora, stočarstvo ili kombinacija više razloga? Šuta naglašava da Biranj upravo zbog tih pitanja pripada lokalitetima važnima za razumijevanje početaka korištenja visinskih položaja u ovom dijelu Dalmacije.

O veličini zahvata na Birnju teško je steći potpun dojam dok se hoda uz pojedini dio urušenog kamenog zida.

Šuta u obilasku opisuje vanjski bedem dug oko 750 metara i unutrašnji niz dug približno 350 metara. Njihove ostatke danas uglavnom prepoznajemo kao široke kamene nasipe. Na pojedinim mjestima, kaže, osipina doseže i petnaestak metara širine.

To, međutim, nije isto što i izvorna širina uspravnog zida. Pred nama su i posljedice dugotrajnog urušavanja, raznošenja i kasnijih zahvata.

U muzejskom prikazu vanjski se bedem opisuje kao gotovo 800 metara dug obzid koji zatvara približno 73.000 četvornih metara. Već taj podatak objašnjava zašto Biranj pripada površinom najvećim prapovijesnim gradinskim kompleksima na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu.

„Ne može bilo koja zajednica doći ovdje i održati kontrolu nad bedemom od 750 metara“, upozorava Šuta.

Takav prostor, prema njegovu tumačenju, pretpostavlja brojnu i dobro organiziranu zajednicu. S južne strane znatan dio zaštite pružala je sama litica, dok je pristupačniju sjevernu padinu trebalo osigurati gradnjom.

No izraz „bedemi iz kamenog doba“ traži važno objašnjenje.

U stručnom tekstu o prapovijesnom Birnju Šuta navodi da raspored neolitičkih nalaza upućuje na mogućnost postojanja ranijeg ogradnog zida ili palisade, nad kojim je poslije podignut suhozidni bedem. Fortifikacije su ojačavane u bakrenom i brončanom dobu, a kasnije gradnje dodatno su mijenjale njihov izgled. Kasnoneolitička starost korištenja položaja zato ne znači da svaki danas vidljivi dio bedema ima 6500 godina.

Tko su bili ljudi koji su na Birnju boravili u tako davno vrijeme?

Šuta njihove najstarije nalaze smješta u krug hvarske kulture, arheološke kulture kasnog neolitika. Odgovore pritom ne daju pisani dokumenti, nego predmeti: keramika, kamene alatke, životinjske kosti i njihov položaj unutar sačuvanih slojeva.

Posebno je zanimljiv kvalitetan kremen koji, prema Šutinu objašnjenju, svjedoči o vezama sa suprotnom obalom Jadrana, osobito s područjem Gargana u današnjoj Italiji. More očito nije bilo nepremostiva prepreka kontaktima.

Od kamenih jezgri cijepanjem su izrađivane različite alatke. Vrhovi strelica povezani su s lovom, dok su grebala i strugala mogla služiti obradi kože i drugih materijala. Među nalazima su i manje kamene kugle koje Šuta tumači kao moguće gornje dijelove ručnih žrvnjeva.

To nisu samo predmeti za muzejsku vitrinu. Njihova izrada, korištenje i podrijetlo otkrivaju kako se nabavljala sirovina, koje su se aktivnosti obavljale na lokalitetu i koliko su njegove zajednice bile povezane s drugim prostorima.

Biranj se istražuje i laboratorijski. U radu Natali Neral i Andreje Kudelić, objavljenom u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports, analizirani su keramika i uzorci glinovitih sirovina iz okolice. Rezultati pokazuju pretežno korištenje lokalnih sirovina, ali i promjene u lončarskim postupcima kroz različita razdoblja. Dio kasnoantičkog posuđa pokazuje obilježja nelokalnog podrijetla, za razliku od svakodnevne keramike izrađivane od dostupnih lokalnih materijala.

Kozjački krš nije osobito zahvalan za očuvanje arheoloških slojeva. Kiša ispire zemlju, odnosi je niz padinu i uvlači u pukotine. Ondje gdje bi na ravničarskom lokalitetu ostao deblji slijed naslaga, na Birnju često ostaju stijena i plitki džepovi zemlje.

Zato su posebno važni prostori uz bedeme, koji su zadržavali tlo i sačuvali ostatke nekadašnjeg života.

„Obično bi čovjek odustao od istraživanja u takvim situacijama, ali kada uđete u neku škrapu, tu nađete najbolje nalaze“, opisuje Šuta.

Upravo su takvi zaštićeni dijelovi terena pomogli istraživačima razlučiti pojedina razdoblja korištenja lokaliteta.

Među njima se pojavljuju i nalazi kasnog bakrenog doba, uključujući keramiku ljubljanskog tipa, te tragovi iz brončanog doba. No postoji i važna praznina.

Na pitanje jesu li na Birnju živjeli Delmati, Šuta odgovara da dosadašnja istraživanja nisu potvrdila željeznodobnu fazu naselja. To ne znači da u okolici nema takvih lokaliteta: u razgovoru spominje Veli Bijać i gradinu Luko, kao i druge položaje s nalazima iz željeznog doba.

Najstarije stanovnike Birnja stoga ne treba automatski nazivati Delmatima. Njihovi tragovi pripadaju mnogo ranijem vremenu, a naziv arheološke kulture nije isto što i poznato ime nekog naroda.