Misterij odbačenih kaciga, oružja i oruđa u Cetinu. Zašto su ih se Delmati "rješavali"?

Kada se spomenu Delmati, većina ljudi prvo će pomisliti na ratnike, koplja, kacige i dugotrajan otpor Rimljanima. Ipak, velika izložba „DELMATI – Između mita i stvarnosti“ u Arheološkom muzeju u Splitu pokazuje da se iza poznate ratničke slike nalazi mnogo složeniji svijet.

Delmati su živjeli u kućama od drva, šiblja i gline, uzgajali žitarice, bavili se stočarstvom, tkali odjeću, trgovali s grčkim, italskim i drugim balkanskim zajednicama, prinosili vrijedne predmete božanstvima i razvili prepoznatljivu kulturu čije je ime preživjelo do danas – u nazivu Dalmacije.

Kroz izložbu nas je provela Marta Kalebota, kustosica Arheološkog muzeja u Splitu i jedna od njezinih autorica. Za splitsku verziju izložbe pripremala se gotovo dvije godine. Prethodile su joj manje izložbe u Sarajevu, Tomislavgradu i Livnu, no tek je u Splitu priča prvi put objedinjena u ovako velikom opsegu.

Na jednom je mjestu okupljeno 420 predmeta iz 14 institucija, muzeja, zbirki i franjevačkih samostana u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Raspoređeni su u 20 tematskih cjelina koje posjetitelja vode od delmatskih naselja i svakodnevice, preko nošnje, trgovine, ratovanja i pogrebnih običaja, sve do rimskog osvajanja i tragova njihova identiteta u kasnijim stoljećima.

Postavljanje ovako velike izložbe nije podrazumijevalo samo arheološki i kustoski rad. Trebalo je dogovoriti posudbe, riješiti administraciju te povezati ustanove s obje strane granice.

Velik broj predmeta sačuvan je upravo zahvaljujući franjevačkim zbirkama. Tijekom 19. i 20. stoljeća ljudi su nalaze iz zemlje često donosili franjevcima, koji su ih prikupljali i čuvali u razdoblju kada mnoge današnje muzejske institucije još nisu postojale.

Kalebota ističe da muzeologija nije samo izlaganje predmeta iza stakla. Prije nego što neki nalaz stigne pred posjetitelje, potrebno ga je evidentirati, dokumentirati, konzervirati, proučiti i staviti u odgovarajući kontekst. Taj proces ponekad traje godinama, pa i desetljećima.

Problem je što velik broj predmeta povezanih s Delmatima nije pronađen tijekom suvremenih, sustavnih arheoloških istraživanja. Mnogi su slučajno otkriveni prilikom obrade zemlje, gradnje ili šetnje terenom, a u muzeje su pristigli prije 70, 100 ili više godina. Uz njih su često sačuvane tek dvije ili tri rečenice o mjestu i okolnostima pronalaska.

Upravo je zato jedan od ciljeva izložbe potaknuti nova istraživanja i odmaknuti priču o Delmatima od mitova prema provjerljivim činjenicama.

Materijalna kultura predstavljena na izložbi obuhvaća dugo razdoblje, od približno 1200. godine prije Krista do prvog stoljeća prije Krista. Na prostoru srednje Dalmacije, jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine tijekom tog se vremena razvijala prepoznatljiva željeznodobna kultura.

To, međutim, ne znači da se svaki predmet pronađen na tom području može automatski proglasiti „delmatskim“.

– Kada pronađemo neki predmet, vrlo ga je teško pripisati određenoj etničkoj skupini. Zamislite da za nekoliko tisuća godina netko iskopa današnje groblje. Bi li svaki predmet koji pronađe bio hrvatski samo zato što je pronađen unutar današnjih hrvatskih granica? Ljudi su se i tada kretali, trgovali, razmjenjivali predmete i preuzimali tuđe utjecaje – objašnjava Kalebota.

Delmati se u grčkim i rimskim pisanim izvorima počinju jasnije pojavljivati tijekom 2. stoljeća prije Krista. U tom trenutku već djeluju kao razvijena i snažna zajednica, vjerojatno predvodnica šireg saveza.

Njihov matični prostor obuhvaćao je područja Livanjskog, Glamočkog i Duvanjskog polja te dijelove današnje Dalmatinske zagore. Krška polja Dinarida bila su okosnica njihova života, a prema obali su se širili postupno.

Ne znamo kako su sami sebe nazivali jer njihov vlastiti pisani jezik nije sačuvan. Poznajemo ih kroz nazive koje su o njima ostavili grčki i rimski pisci. Tek će buduća arheološka istraživanja moći dati potpuniji odgovor o njihovu identitetu, političkom ustroju i odnosima s drugim zajednicama.

Ono što je sigurno jest da je njihovo ime postalo toliko važno da su Rimljani njime naposljetku nazvali čitavu provinciju Dalmaciju.

Jedna od prvih cjelina izložbe posvećena je prostoru i naseljima. Delmate se najčešće povezuje s gradinama – utvrđenim naseljima smještenima na uzvisinama s kojih su mogli nadzirati polja, putove, pašnjake i prilaze obali.

No ono što danas vidimo kao nekoliko ostataka kamenih bedema samo je malen dio nekadašnjeg sustava. Pojedine gradine prostirale su se na mnogo većem prostoru, s terasama i naseljenim padinama, dok su najviši dijelovi mogli služiti kao utvrđeno mjesto za obranu i zbjeg stanovništva.

Na području srednje Dalmacije i susjednih krajeva zabilježene su stotine gradina, ali samo je mali broj njih ozbiljno istražen. Zbog toga često ne znamo kada su prvi put naseljene, koliko su dugo bile korištene ni kako se njihov izgled mijenjao.

Istraživanja su već pokazala koliko ranije pretpostavke mogu biti pogrešne. Gradine koje su se dugo automatski svrstavale u željezno doba ponegdje su imale mnogo starije, čak neolitičke faze.

Posebno važno mjesto u priči zauzima gradina Lib, iznad Duvanjskog polja kod Tomislavgrada, za koju se pretpostavlja da bi mogla biti povezana s Delminijem, važnim delmatskim središtem koje spominju antički izvori.

Arheološka istraživanja na Libu tek su posljednjih godina stigla do prapovijesnih slojeva. Iznad njih otkriveni su antički i kasnoantički tragovi, što već sada pobija doslovno shvaćanje antičke tvrdnje da je rimski vojskovođa nakon osvajanja grad potpuno uništio i pretvorio u pašnjak za ovce. Život se na tom položaju očito nastavio.

Izložba posjetitelju ne prikazuje samo predmete, nego ih ilustracijama i rekonstrukcijama vraća u prostor u kojem su se nekoć koristili.

Delmatske kuće vjerojatno su imale konstrukciju od drvenih greda i isprepletenog šiblja, koje se oblagalo glinom i ostavljalo da se osuši. Na pojedinim gradinama pronađeni su ostaci kuća usječenih u padinu, sa suhozidnim temeljima.

U unutrašnjosti se nalazilo ognjište, svakodnevni alat i tkalački stan. Sačuvani utezi za tkalačke stanove pokazuju da je proizvodnja tkanine bila važan dio života.

Posebno su karakteristični piramidalni utezi kojima su se zatezale niti. Neki su mali i prilagođeni finijem tkanju, dok su veliki i teški primjerci vjerojatno služili za izradu čvršćih tkanina, pokrivača i drugih većih predmeta.

Pribor za tkanje često je pronađen u ženskim grobovima. Prema jednoj od interpretacija, žene uz koje je polagan takav pribor nisu bile samo osobe koje su tkale, nego nositeljice i prenositeljice važnog znanja unutar zajednice.

Osim tkanine, koristile su se koža i vuna. Od životinja se iskorištavalo gotovo sve – meso, mlijeko, koža, vuna i drugi proizvodi.

Nalazi motika, srpova i posebne vrste kose koju arheolozi nazivaju delmatskom kosom svjedoče o poljoprivredi. Žitarice su bile među glavnim kulturama, dok su stočarstvo i ovčarstvo imali iznimno važnu ulogu u gospodarstvu.