Promona: gradina zbog koje su ratovali Liburni, Delmati i Rimljani

Na rubu Petrovog polja, podno planine Promine, nalazilo se jedno od najvažnijih utvrđenih središta prapovijesne sjeverne Dalmacije. Za Promonu su se sukobljavali Liburni i Delmati, a rimski pokušaji da presude završavali su teškim porazima. Zapamćena je katastrofa vojske Aula Gabinija, Cezarova zapovjednika, koji se nakon delmatske zasjede povukao u Salonu i ondje umro. Grad je naposljetku 34. godine prije Krista zauzeo Oktavijan, budući car August, u jednoj od najbolje opisanih opsada antičke Dalmacije.

Promona na granici dvaju svjetova

Ostatci se vežu uz današnji Tepljuh, sjeveroistočno od Drniša, pod istočnim padinama Promine i uz sjeverozapadni rub Petrovog polja. Polje leži između Promine, Moseća i Svilaje, a dolinom Čikole i okolnim prijevojima išle su stare komunikacije između kninskog područja, Krke, dalmatinske unutrašnjosti i obale. Sjeverozapadno su se otvarali putovi prema Kosovu polju i Kninu, a prema jugoistoku kroz Petrovo polje dalje na Sinotij, Muć i Salonu. U blizini su bili i prijelazi preko Krke, rijeke koja je u pojedinim razdobljima razdvajala Liburne i Delmate. Promona zato nije bila izdvojena kamena utvrda. Bila je središte šireg teritorija, s manjim gradinama, gospodarskim površinama i prometnim pravcima, pa je nadzor nad njom u 1. stoljeću prije Krista vrijedio više ratova.

Najstarija Promona

Ime Promona u pisanim izvorima javlja se kasno, ali naseljavanje prominskog kraja počinje mnogo prije. Oko Drniša, Petrovog polja, Promine i Čikole ima prapovijesnih nalaza, a gradine sjeverne i srednje Dalmacije jačaju u brončano i željezno doba: na zaštićenim uzvisinama, često s kamenim bedemima, za trajni ili povremeni boravak. Na Tepljuhu i obližnjim visovima sačuvano je više takvih utvrda, među njima položaji Gradina te Mala i Velika Orišnica, s kamenim konstrukcijama i dijelovima zidova. Najstariji slojevi same Promone ipak nisu iskopani u opsegu koji bi dopustio pouzdanu godinu ili stoljeće osnutka. Predrimsko utvrđeno naselje nije upitno. Početak pojedinih položaja traži daljnja iskopavanja. Ono što se može reći jest da je u kasnoj prapovijesti ovdje stajalo veliko utvrđeno središte, šire od običnog seoskog naselja.

Velika i Mala Orišnica

Prostornu sliku znatno su pomaknuli Silvia Bekavac i Željko Miletić u radu iz 2021. u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu. Na temelju terena, reljefa i antičkih izvora središte predrimske Promone vide kao tri povezana prostora: zaravan Male Orišnice, niži krški prostor jugoistočno od Male i Velike Orišnice te uzvisinu Velike Orišnice. Zaravan Male Orišnice ima oko dva hektara i bedeme od velikih blokova, susjedni niži prostor oko 2,6 hektara, a s dodatnim dijelovima autori procjenjuju središnje naselje na oko 47.000 četvornih metara, dakle oko 4,7 hektara, bez svih stjenovitih dijelova Velike Orišnice. Citadelu prepoznaju na susjednoj uzvisini Petrovac, na oko 18.000 četvornih metara, najzaštićenijem dijelu sustava, prirodno zatvorenom strminama. Upravo se onamo, po toj rekonstrukciji, 34. pr. Kr. povlače preživjeli branitelji.

To nije jedino tumačenje. Dubravko Periša predlagao je drukčiji raspored, s gradinama na zapadnoj strani Promine. Bekavac i Miletić donose nove terenske argumente za Orišnicu i Petrovac, ali rasprava o točnom tlocrtu antičkog grada time nije zatvorena.

Liburnska Promona

U Ilirskim ratovima Apijan Promonu izričito zove liburnskim gradom. To je važno za vrijeme neposredno prije rimskih građanskih ratova: grad je tada bio u liburnskom političkom prostoru. Liburni su u željezno doba držali niz velikih utvrda od sjeverne Dalmacije i Ravnih kotara do Bukovice i Kvarnera, među njima Jader, Nedin, Aseriju i Varvariju. Njihovi teritoriji i međusobni odnosi mijenjali su se. Promona je stajala na jugoistočnom rubu toga prostora, uz područja na kojima u kasnoj prapovijesti jača delmatski utjecaj. Naziv liburnski grad ne mora značiti da je sve stanovništvo oduvijek bilo liburnsko. Novija čitanja ostavljaju mogućnost starijeg delmatskog naselja koje je u jednom trenutku došlo pod liburnsku vlast. Razlika između etničke pripadnosti ljudi i političke pripadnosti naselja ključna je za cijeli prostor oko Krke.

Je li Promona bila delmatski grad predan Liburnima?

Slobodan Čače u radovima o Liburnima i Delmatima upozorava da Apijanovu oznaku treba čitati u širem kontekstu. Strabon Promonu veže uz delmatski prostor, a domaća imena iz okolice idu u srednjodalmatinski, delmatski imenski krug. Čače zato drži da je kraj po starijoj etničkoj pripadnosti mogao biti delmatski, a veza s Liburnima posljedica rimskih intervencija. Posebno je zanimljiva pretpostavka da su Rimljani nakon pohoda prokonzula Gaja Koskonija protiv Delmata, između 78. i 76. pr. Kr., Promonu mogli predati liburnskim saveznicima i tako dobiti pojas između jezgre Liburnije i delmatskog područja. To bi odgovaralo rimskoj praksi da se utjecaj drži preko saveznika i na strateškim točkama. Nema, međutim, dokumenta koji bi rekao kada i pod kojim uvjetima je grad došao pod liburnsku vlast. Najpreciznije je reći da je uoči Cezarova građanskog rata Promona politički bila uz Liburne, dok je starija etnička pripadnost i dalje predmet rasprave.

Delmati prema Krki

U posljednjim stoljećima prije Krista Delmati postaju glavni vojni čimbenik srednjodalmatinske unutrašnjosti. Njihov prostor pokriva široko zaleđe, a središte moći tradicionalno se veže uz Delminij. Već u 2. stoljeću pr. Kr. ratuju s Rimom i njegovim saveznicima: veliki pohodi počinju 156. pr. Kr., a područje je i kasnije više puta na udaru. Unatoč tomu zajednice zadržavaju samostalnost i drže utvrde te prolaze kroz zaleđe. Zauzimanje Promone davalo im je jači upliv u Petrovu polju, bliži prijelaz preko Krke i pritisak na komunikacije prema Liburnima. Šime Vrkić, uz veliki suhozid između Zrmanje i Krke, pretpostavlja da su Liburni u 1. stoljeću pr. Kr. mogli organizirati obranu istočne granice upravo zbog delmatskih prodora. Namjera i vrijeme toga suhozida nisu dokazani. Sama mogućnost da pripada ovom pograničju pokazuje koliko je prostor mogao biti nestabilan.

Oko 50. pr. Kr. Delmati uzimaju Promonu

Oko 50. pr. Kr. Delmati sa saveznicima zauzimaju grad koji je tada pod liburnskom kontrolom. Apijan to opisuje u 12. poglavlju Ilirskih ratova. Liburni traže pomoć Gaja Julija Cezara, tada prokonzula Galije i Ilirika. Cezar najprije traži da Delmati napuste Promonu i vrate je Liburnima. Zahtjev je odbijen, pa šalje snažan odred. Pohod završava potpunim porazom: Apijan govori o uništenju rimskih snaga. Za Cezara je to udarac ugledu u Iliriku, ali predstoji sukob s Pompejem i nema prostora za novi veliki pohod. Promona ostaje delmatska, a slučaj postaje jedno od otvorenih pitanja odnosa Rima i zajednica istočne obale. Taj poraz Cezarova odreda treba držati odvojenim od kasnije, poznatije katastrofe Aula Gabinija.

Katastrofa Aula Gabinija

U građanskom ratu Cezara i Pompeja istočni Jadran se dijeli. Dio zajednica i gradova ide uz Cezara, dio uz Pompeja. Aulo Gabinije, bivši konzul, dobiva zadatak u Iliriku. Po Apijanu vodi petnaest pješačkih kohorti i oko 3.000 konjanika, s namjerom da se spoji s Cezarovim snagama, osobito s vojskom Kvinta Kornificija. Najteža katastrofa stavlja se na prijelaz iz 48. u 47. pr. Kr. Zima, opskrba i otpor domaćeg stanovništva otežavaju pokret. Aleksandrijski rat, u korpusu vezanom uz Cezara, ali bez sigurna autorstva, u 43. poglavlju kaže da Gabinije zbog gladi napada utvrđena naselja, trpi gubitke i pri povlačenju prema Saloni ulazi u još jednu tešku bitku. Gubi više od 2.000 vojnika, 38 centuriona i četiri tribuna. Među poginulima je mnogo zapovjednika srednjeg i višeg ranga.

Apijan je dramatičniji, a uz kasniji Oktavijanov pohod navodi da su Delmati zarobili znakove pet rimskih kohorti. Izvori se ne slažu u ukupnom broju gubitaka. Slažu se u tome da je rimska vojska doživjela veliki poraz.

Gdje su Delmati uništili Gabinijevu vojsku

Apijan smješta vojsku u dubok i dug klanac između dviju planina, uz delmatsko naselje koje zove Sinodijem ili Sinotijem. Delmati koriste teren i pripremaju zasjedu. U literaturi su predlagane različite točke. Bekavac i Miletić 2021. poraz vežu uz klanac potoka Vrbe, između Svilaje i Moseća, a područje Sinotija uz gradine kod Ružića, Gradca, Umljanovića i Baljaka. Noviji Sinotij stavljaju na Balijinu, odnosno Balinu glavicu, blizu kasnijeg rimskog Magnuma. To odgovara opisu uskog prolaza na važnoj komunikaciji, gdje brojčana prednost i uobičajeni raspored Rimljanima ne pomažu, a branitelji mogu udarati s visova i gušiti povlačenje. Riječ je o dobro argumentiranoj rekonstrukciji. Točno mjesto zasjede arheološki još nije nedvojbeno potvrđeno.

Povlačenje u Salonu

S ostatkom vojske Gabinije ide prema Saloni, jednom od glavnih gradova rimskog Ilirika. Put vodi preko Petrovog polja, uz Svilaju i Moseć, dalje prema Mućkom polju i salonitanskom kraju. Trase kroz širi prostor današnjeg Unešića i susjednih naselja mogu se razmatrati u toj mreži, ali izvori ne fiksiraju prolaz kroz pojedina današnja mjesta. Sigurni su cilj i ishod. U Saloni se, po Aleksandrijskom ratu, razbolio i umro nekoliko mjeseci kasnije. Smrt se u pravilu datira u 47. pr. Kr. Nije precizno reći da je poginuo u zasjedi ili da je u Saloni sigurno podlegao ranama. Izvori potvrđuju povlačenje i kasniju smrt od bolesti, a ne daju dovoljno za tvrdnju da su rane bile neposredni uzrok. Katastrofa je ostala u rimskom pamćenju zbog gubitaka i zbog zarobljenih vojnih znakova, simbola časti jedinica.

Dva desetljeća nestabilnosti

Gabinijev poraz nije zaustavio rimske operacije. Nakon Cezarova ubojstva 44. pr. Kr. Delmati pružaju otpor Publiju Vatiniju. Po Apijanu u jednom sukobu uništavaju pet njegovih kohorti, a pogiba i zapovjednik Bebije. To nije ista epizoda kao Gabinijeva, iako obje donose teške rimske gubitke. Djelovanja traju i dalje. Važan je pohod Gaja Azinija Poliona na istočnom Jadranu 39. pr. Kr., ali potpune kontrole nad delmatskom unutrašnjošću još nema. Delmati i dalje drže zarobljene znakove, a neprijateljstvo prema rimskoj vlasti ostaje otvoren problem. To se mijenja u Oktavijanovim pohodima od 35. do 33. pr. Kr.

Oktavijan kreće na Promonu

Gaj Oktavije, kasniji August, 35. pr. Kr. ratuje protiv Japoda i zajednica na prostoru današnje kontinentalne Hrvatske. Nakon tih uporišta okreće se Delmatima: treba osigurati Ilirik, slomiti zajednice koje drže samostalnost i vratiti ugled vojske. U nadmetanju s Markom Antonijem pobjede su i izvor legitimiteta u Rimu. Po Apijanu Delmati pod Versom, odnosno Verzom, skupljaju više od 12.000 ratnika. Verso zauzima i dodatno utvrđuje Promonu, oslonjenu na prirodni položaj i okolne visove. Većina snaga je u naselju, manje postrojbe na visovima s kojih se vide rimski pokreti. Apijan posebno ističe oštre, gotovo nazubljene vrhove. Taj opis danas služi kao argument pri traženju grada u krajoliku.

Opsada 34. pr. Kr.

Frontalni udar na utvrdu i okolne visove Oktavijan ne bira. Po Apijanu Rimljani počinju zid koji treba obuhvatiti naselje i dvije uzvisine, u duljini od oko 40 stadija, nešto više od sedam kilometara. Istodobno odabrani vojnici noću, u zaklonu šume, pronalaze put na jedan od najviših delmatskih položaja, iznenađuju stražu i zauzimaju vis. To otvara dodatne položaje i izaziva pomutnju. Dio delmatskih jedinica povlači se u samu Promonu da ne ostane odsječen od hrane i vode. Drugi zapovjednik, Testim, pokušava doći u pomoć, ali Oktavijanove snage presreću njegovu vojsku i ne puštaju je do grada. Promona je tako postupno odvojena od okolice, a delmatske snage ne mogu se spojiti.

Odlučujući trenutak dolazi pri delmatskom ispadu. Rimljani odbijaju napad i u povlačenju slijede branitelje kroz gradski ulaz, pa ulaze u Promonu prije nego što je opsadni sustav dovršen. Po antičkom izvještaju pogiba oko trećina branitelja. Preživjeli se povlače u citadelu. Rimljani drže prilaze, ali četvrte noći Delmati ponovno udaraju i jedna rimska kohorta napušta položaj. Oktavijan zaustavlja proboj, a branitelji se sljedećeg dana predaju. Vlastitim vojnicima, po Apijanu, izriče decimaciju: ždrijebom se određuje svaki deseti za pogubljenje. Među kažnjenima su i dva centuriona, a preživjelima iste kohorte za ljeto je umjesto pšenice određen ječam. Detalj pokazuje strogost discipline i koliko je završnica opsade bila napeta.

Ima li na terenu tragova opsade?

Dugo se opsada poznavala gotovo samo iz tekstova. Bekavac i Miletić 2021. na Glavičinama kod Parčića predstavljaju nasipe, rovove i oblike utvrda koje tumače kao dio rimskog opsadnog logora iz Oktavijanova pohoda, u skladu s Apijanovim opsegom od oko sedam kilometara. Od Parčića liniju vode prema padinama Promine, kao način da se zatvore prilazi. U širem Petrovu polju prepoznaju i drugi logor, na južnim obroncima Svilaje iznad Gradca i Otavica, i vežu ga uz sljedeću fazu prema Sinotiju i Setoviji. Nalazi su važni, ali dolaze iz terenskog pregleda i topografske analize. Preciznije datiranje i potvrda svih dijelova rekonstrukcije traže daljnja iskopavanja.

Isti klanac u kojem je stradao Gabinije

Pad Promone nije kraj rata. Testim, po Apijanu, raspušta postrojbe i naređuje da se raziđu različitim pravcima. Rimljani ih teško gone jer ne poznaju staze. Oktavijan ide na Sinotij, drugo delmatsko središte Petrovog polja, i Apijan taj nastavak izričito veže uz mjesto Gabinijeve katastrofe. Delmati opet pripremaju zasjedu u klancu. Oktavijan šalje vojnike na okolne visove da osiguraju prolaz glavnine i tako ne ponavlja Gabinijevu pogrešku. Nakon Sinotija vojska ide prema jugoistoku, ruši pojedina utvrđena naselja i šumske zaklone koji bi mogli poslužiti za nove napade.

Setovija i kraj pohoda

Sljedeće veliko uporište je Setovija, čije mjesto ni danas nije sigurno. Tijekom opsade, po Apijanu, Oktavijana kamen pogađa u koljeno i nekoliko dana ne zapovijeda. Vraća se privremeno u Rim, a vojsku ostavlja Titu Statiliju Tauru. Operacije traju preko zime 34./33. pr. Kr. Delmatima nedostaje hrane i opskrbe. Početkom 33. pr. Kr. Oktavijan se vraća. Po Apijanu Delmati traže mir, predaju 700 djece kao taoce i vraćaju znakove zarobljene u Gabinijevu porazu. Povrat znakova ima simboličku težinu: pohod se može prikazati kao osveta za staru katastrofu. Osvajanje Promone i slom otpora važni su koraci rimske vlasti u unutrašnjosti, ali pacifikacija šireg iliričkog prostora nije gotova 33. pr. Kr.

Što ostaje od Promone nakon osvajanja

Pad 34. pr. Kr. zatvara ulogu velikog samostalnog delmatskog uporišta. Kraj nije opustio. Promona se i dalje javlja u geografskim i prometnim izvorima. Na Tepljuhu i pod gradinama ima antičkih natpisa, arhitektonskih ulomaka i drugih ostataka rimskog života. Na Peutingerovoj karti stoji na komunikaciji između Burnuma i Magnuma. Natpisi spominju i pagani Promonenses, seosku zajednicu vezanu uz ime Promone, što je trag kontinuiteta imena pod rimskom vlašću. S razvojem cesta, postaja i naselja na pristupačnijim mjestima život se više ne mora držati samo unutar starih bedema. Utvrđeno liburnsko-delmatsko središte ulazi u rimski teritorijalni sustav. Vojna prošlost ostaje u sjećanju, a politička organizacija i način života mijenjaju se.

Zašto Promona ostaje ključna

Na ovom se mjestu vidi odnos autohtonih zajednica i širenja rimske moći. Apijan grad dvaput zove liburnskim, Strabon i domaća imena vuku ga u delmatski prostor. Moguće je da je po starijem stanovništvu bio delmatski, a da su ga Rimljani u nekoj intervenciji predali Liburnima kao savezničko uporište. To bi objasnilo zašto ga Delmati žele natrag, ali nije dokazano. Ni granice ne treba crtati kao trajne crte: oko Promone odnos snaga na Krki i u Petrovu polju u posljednjim desetljećima Republike mijenja se brzo. Malo je gradina u Hrvatskoj za koje imamo toliko konkretnih podataka o opsadi, položajima, radovima i ponašanju branitelja. Ti se opisi danas mogu staviti uz krajolik, vidljive bedeme i moguće logore. Najstarije naseljavanje, unutarnja organizacija i odnos liburnske i delmatske vlasti i dalje traže sustavna iskopavanja. Promona nije samo mjesto jedne poznate bitke. To je veliko nalazište čiji slojevi još nisu dovoljno otvoreni.