Andetrij, tvrđava koja je prkosila Rimu: je li se na Ćukovoj gredi iznad Muća odvijala jedna od posljednjih bitaka velikog ilirskog ustanka?

Na južnim obroncima Svilaje, iznad Gornjeg Muća, nalazi se Ćukova greda, prapovijesna gradina koju dio arheologa povezuje s drevnim Andetrijem. Upravo je ta utvrda 9. godine poslije Krista zadala velike teškoće rimskoj vojsci predvođenoj budućim carem Tiberijem. Antički povjesničar Kasije Dion opisao je njezine strme litice, duboke jaruge, zasjede i branitelje koji su na rimske vojnike obrušavali kamenje. Premda točan položaj Andetrija još nije konačno potvrđen, istraživanja otvaraju priču o posljednjim godinama otpora rimskoj vlasti i nastanku jednog od važnih vojnih središta rimske Dalmacije.

Gradina iznad Muća koja bi mogla čuvati uspomenu na veliku bitku

Na prvi pogled Ćukova greda samo je još jedna kamenita uzvisina na južnim padinama Svilaje. Njezin izduženi greben, strme litice i ostaci urušenih suhozida danas se ne razlikuju osobito od brojnih prapovijesnih utvrđenih položaja razasutih diljem Dalmatinske zagore. Međutim, upravo bi se ovdje mogao nalaziti jedan od najvažnijih arheoloških lokaliteta za razumijevanje posljednjih godina delmatskog otpora Rimskom Carstvu.

Ćukova greda nalazi se sjeverno od Gornjeg Muća, iznad Mućke doline koja je tijekom prapovijesti i antike povezivala prostor Salone s unutrašnjošću Dalmacije. Taj položaj nije bio slučajan. Uzvisine na rubovima plodnih polja omogućavale su nadzor nad obradivim zemljištem, stočarskim područjima i komunikacijskim pravcima, dok su strme padine pružale prirodnu zaštitu od mogućih napadača.

Upravo su takvi položaji bili posebno važni zajednicama Delmata, koje su tijekom posljednjih stoljeća prije Krista i početkom nove ere živjele na širokom području srednjodalmatinskog zaleđa i susjedne unutrašnjosti. Njihova naselja često su bila utvrđena kamenim bedemima, a pojedini teško pristupačni položaji mogli su služiti kao pribježišta okolnog stanovništva tijekom ratnih sukoba.

Među antičkim utvrdama toga prostora posebno se ističe Andetrij (Andetrium). Za razliku od mnogih gradina čija izvorna imena nisu sačuvana, Andetrij je poznat iz pisanih izvora. Njegovo se ime pojavljuje kod grčkog geografa Strabona, a gotovo dramatičan opis opsade donosi rimski povjesničar Kasije Dion.

Ipak, važno je naglasiti temeljnu razliku: postojanje Andetrija povijesno je potvrđeno, ali poistovjećivanje antičke utvrde s Ćukovom gredom još je znanstvena hipoteza. Upravo je pitanje njegova točnog položaja jedno od najzanimljivijih otvorenih pitanja arheologije Dalmatinske zagore.

Andetrij se spominje već kod Strabona

Jedan od najstarijih sačuvanih pisanih izvora koji spominju Andetrij jest Strabonova Geografija, djelo grčkog pisca koji je živio na prijelazu iz 1. stoljeća prije Krista u 1. stoljeće poslije Krista.

U sedmoj knjizi Strabon opisuje područje Delmata, njihova naselja i ratovanja s Rimljanima. Među važnijim središtima spominje Salonu, Promonu, Nini(j)u, Sinotij i Delminij, a zasebno navodi i Andetrij, koji opisuje kao snažno utvrđeno mjesto.

Grčki izraz koji Strabon upotrebljava, erymnon chorion, označava dobro utvrđen ili prirodno zaštićen položaj. To je posebno zanimljivo jer odgovara obilježjima gradina koje su stanovnici dinarskog prostora podizali na strmim i teško pristupačnim uzvisinama.

Strabon u istom odlomku naglašava da su Delmati dugo ratovali protiv Rimljana, ali donosi i podatke o njihovu gospodarstvu i društvenim običajima. Među njima se ističe njegova tvrdnja da su Delmati u određenim razmacima ponovno raspodjeljivali zemljište, što pokazuje da su antički autori njihove zajednice prepoznavali i po specifičnim oblicima društvene organizacije.

Strabonovo spominjanje Andetrija posebno je vrijedno jer potvrđuje da to ime nije nastalo tek nakon rimske pobjede u Batonskom ustanku. Andetrij je već pripadao geografiji predrimskoga i ranorimskog delmatskog prostora, iako Strabonov tekst ne omogućuje preciznu identifikaciju njegove lokacije na današnjoj karti.

Ćukova greda: suhozidni bedem i strma litica

Najvažniju suvremenu analizu mogućeg položaja Andetrija objavio je arheolog Luka Bekić u radu Andetrij, rimsko vojno uporište. Topografske odrednice, objavljenom 2011. godine u zborniku Hrvatskoga arheološkog društva.

Bekić je tijekom proučavanja Andetrija više puta obilazio područje Gornjeg Muća, pregledavao gradinske položaje i analizirao arheološke nalaze koji se čuvaju u muzejima u Splitu i Zagrebu. Posebnu je pozornost posvetio Ćukovoj gredi, koju smatra najizglednijim položajem izvorne delmatske utvrde.

Prema njegovu opisu, Ćukova greda predstavlja uzak i izdužen kameni greben, sa strmom južnom i nešto blažom sjevernom stranom. Položaj je udaljen približno pola sata hoda sjeverno od Gornjeg Muća, a s njega se pruža dobar pogled prema Mućkoj dolini i okolnim komunikacijama.

Na sjevernoj strani gradine nalazi se masivan suhozidni bedem. Upravo je to dio položaja na kojemu je prirodni pristup bio moguć, pa je dodatna obrambena konstrukcija imala najveću važnost. Na istočnom dijelu bedema nalazi se splet urušenoga kamenja koji bi mogao predstavljati ostatke nekadašnjeg ulaznog sklopa.

Unutar bedema postoji manja zaravan, danas prekrivena vegetacijom, dok se nešto istočnije nalazi zatravnjena vrtača uz čiji je rub podignut još jedan suhozid. Bekić pretpostavlja da je takva vrtača mogla služiti i za čuvanje stoke, što je poznata mogućnost kod pojedinih prapovijesnih utvrđenih položaja.

Na južnoj strani nisu prepoznati usporedivi ostaci obrambenog zida. Ondje se, međutim, nalazi strma prirodna klisura, zbog koje gradnja velikog bedema možda nije bila potrebna.

Takva organizacija vrlo je zanimljiva jer pokazuje da su graditelji iskorištavali prirodni reljef. Gradina nije morala biti sa svih strana okružena jednako snažnim zidinama; na teško pristupačnim stranama obranu su mogli pružati sami kameni odsječci.

Što je od arheoloških predmeta pronađeno na Ćukovoj gredi?

Tijekom terenskih pregleda Bekić je na Ćukovoj gredi pronašao ulomke prapovijesne keramike, čije je oblike, unatoč površinskoj oštećenosti, povezao najvjerojatnije sa željeznim dobom.

Takvi su nalazi važni jer potvrđuju korištenje položaja u prapovijesnom razdoblju. Međutim, njihova je kronološka preciznost ograničena: površinski pronađen ulomak keramike ne može sam po sebi dokazati da je određeni bedem podignut upravo u vrijeme Batonskog ustanka.

Bekić prilikom pregleda nije pronašao rimske ni srednjovjekovne keramičke ulomke. Taj je podatak dodatno potaknuo njegovo tumačenje da se na Ćukovoj gredi mogla nalaziti starija delmatska utvrda koja nakon rimskog osvajanja više nije imala važnu naseobinsku funkciju.

Ipak, izostanak određenih nalaza tijekom površinskog pregleda nije dokaz da ih na lokalitetu nema. Za pouzdanije zaključke potrebna su sustavna arheološka iskopavanja, stratigrafska dokumentacija i precizno datiranje pojedinih građevinskih faza.

Posebno je važno pitanje jesu li sačuvani bedemi pripadali jednoj građevinskoj fazi ili su tijekom vremena popravljani i dograđivani. Bez iskopavanja uz njihova unutrašnja i vanjska lica nije moguće pouzdano rekonstruirati njihov nastanak, visinu i kasnije promjene.

Je li Ćukova greda bila naselje ili veliko sklonište?

Jedna od najzanimljivijih Bekićevih pretpostavki odnosi se na prvotnu funkciju gradine. Prema njegovu tumačenju, Ćukova greda možda nije bila stalno naseljeno središte, nego utvrđeni položaj koji su okolne zajednice održavale kao pribježište u slučaju ratne opasnosti.

Za takvu mogućnost navodi nekoliko razloga. Naseljiva površina gradine razmjerno je ograničena, položaj je izložen snažnim sjevernim vjetrovima, a količina površinskih nalaza keramike nije velika. Osim toga, Mućka dolina pružala je znatno pogodnije uvjete za svakodnevni život od kamenitog grebena na planinskoj padini.

Ako je ta interpretacija točna, stanovništvo je tijekom mirnijih razdoblja moglo živjeti u manjim naseljima na rubovima polja, baviti se poljodjelstvom i stočarstvom te koristiti gradinu kao zajednički obrambeni prostor.

Takva bi funkcija bila osobito razumljiva tijekom sukoba s Rimljanima. Kada bi snažna neprijateljska vojska ušla u dolinu, okolno stanovništvo moglo se povući na utvrđenu uzvisinu, gdje su prirodne prepreke i bedemi omogućavali dugotrajniji otpor.

Ipak, zasad nije utvrđeno koliko je ljudi Ćukova greda mogla prihvatiti, je li imala uređene spremnike vode ni kako je izgledala njezina unutrašnja organizacija. Funkcija pribježišta zato je uvjerljiva, ali još ne i arheološki potvrđena interpretacija.

Delmati i Rimljani: sukobi koji su trajali gotovo dva stoljeća

Da bismo razumjeli važnost Andetrija, potrebno je vratiti se mnogo prije Batonskog ustanka. Rimljani su se s Delmatima sukobljavali još od sredine 2. stoljeća prije Krista, a najpoznatiji rani rat vođen je 156. i 155. godine prije Krista.

Tijekom tih sukoba Rimljani su nastojali proširiti svoj utjecaj na dalmatinsku unutrašnjost i osigurati komunikacije između obalnih gradova i njihova zaleđa. Delmati su raspolagali razvijenom mrežom gradinskih naselja i poznavali zahtjevan planinski teren, što im je omogućavalo otpor protiv znatno organiziranije rimske vojske.

Posebno su važni bili rimski pohodi tijekom 1. stoljeća prije Krista, uključujući ratovanja povezana s Oktavijanovim osvajanjem delmatskog područja 34. i 33. godine prije Krista.

No čak ni nakon tih pobjeda rimska vlast nije bila potpuno stabilna. U dinarskoj unutrašnjosti nastavile su postojati zajednice koje su zadržale snažne lokalne tradicije, a uključivanje u rimski politički sustav donosilo je nove porezne, vojne i upravne obveze.

Tijekom vladavine cara Augusta nastojalo se učvrstiti rimski nadzor nad velikim dijelom Balkana. Upravo će tada nezadovoljstvo različitih zajednica prerasti u jedan od najvećih ustanka koje je Rimsko Carstvo doživjelo tijekom svojih prvih desetljeća.

Batonski ustanak: najveći rat protiv rimske vlasti u Iliriku

Godine 6. poslije Krista započeo je veliki ustanak na prostoru Ilirika, poznat kao Batonski rat (Bellum Batonianum). U njemu su sudjelovale različite zajednice iz panonskog i dalmatinskog dijela rimske vlasti, a sukobi su trajali do 9. godine.

Među najvažnijim vođama istaknula su se dvojica ljudi istoga imena: Baton Dezitijatski i Baton Breučki. Prvi je bio povezan s Dezitijatima iz unutrašnjosti današnje Bosne i Hercegovine, dok je drugi predvodio Breuke s panonskog prostora.

Ta je razlika važna jer se njihova imena u popularnim povijesnim prikazima često miješaju. Baton koji se povezuje s opsadom Andetrija bio je Baton Dezitijatski, a ne Baton Breučki.

Ustanak je predstavljao golem izazov rimskoj državi. Zahvatio je prostrano područje s brojnim utvrđenim naseljima, planinskim komunikacijama i lokalnim zajednicama koje su dobro poznavale teren. Rimljani su morali angažirati velike vojne snage, a operacije su bile usmjerene na osvajanje utvrda, osiguravanje prometnih pravaca i prekidanje veza između pojedinih pobunjeničkih skupina.

Među rimskim zapovjednicima posebno se istaknuo Tiberije, budući rimski car, dok je važnu ulogu imao i njegov nećak Germanik.

Do 9. godine rimske su snage postupno slomile otpor u većem dijelu pobunjenog područja. Preostale skupine nastavile su se braniti na teško pristupačnim položajima, među kojima je posebno važan bio Andetrij.

Kasije Dion: utvrda koja je opsjedatelje dovela u bezizlazan položaj

Najopsežniji sačuvani opis opsade Andetrija donosi Kasije Dion, rimski povjesničar iz 2. i 3. stoljeća poslije Krista. U svojoj Rimskoj povijesti, u knjizi 56, opisao je završne vojne operacije protiv pobunjenika.

Prema njegovu prikazu, Tiberije je tijekom 9. godine podijelio vojsku na više dijelova. Jedan je povjerio zapovjedniku Marku Plauciju Silvanu, drugi Marku Emiliju Lepidu, dok je s preostalim snagama, zajedno s Germanikom, krenuo protiv Batona.

Baton je izbjegavao neposredan sukob s nadmoćnim rimskim snagama, premještajući se s jednoga položaja na drugi. Konačno se povukao u Andetrij, utvrdu koju Dion smješta nedaleko od Salone.

Prema njegovu opisu, Andetrij je stajao na stjenovitoj i teško pristupačnoj uzvisini, okruženoj dubokim jarugama kroz koje su protjecale bujice. Branitelji su raspolagali zalihama hrane, a dodatne namirnice dopremali su s okolnih planina.

To se pokazalo ozbiljnim problemom za Rimljane. Iako su opsjeli utvrdu, nisu uspjeli potpuno prekinuti njezine veze s okolnim prostorom. Pobunjenici su organizirali zasjede i napadali rimske opskrbne kolone, zbog čega je položaj opsadnika postajao sve teži.

Kasije Dion opisuje gotovo paradoksalnu situaciju: Tiberije, iako je opsjedao utvrdu, našao se u položaju kao da je sam opsjednut.

Takav je opis posebno važan za razumijevanje obrambene vrijednosti planinskih gradina. One nisu morale imati monumentalne kamene zidine usporedive s velikim rimskim gradovima. Prirodni reljef, poznavanje okolnih staza i mogućnost organiziranja zasjeda mogli su biti jednako važni kao i sami bedemi.

Kako je izgledala posljednja faza opsade?

Dionov opis posebno je zanimljiv zbog neobičnog slijeda događaja. Nakon duljeg razdoblja neuspješne opsade rimski su vojnici postajali sve nezadovoljniji. Tiberije nije mogao jednostavno napustiti položaj jer bi povlačenje predstavljalo ozbiljan politički i vojni neuspjeh, ali izravan napad na utvrdu nosio je velike rizike.

Prema Dionu, nezadovoljstvo među vojnicima izazvalo je snažnu buku i metež, što su pobunjenici pogrešno protumačili kao pripremu za napad. Time su se odnosi dodatno promijenili.

U takvim je okolnostima Baton poslao glasnika Tiberiju i zatražio pregovore o predaji. Dio njegovih suboraca, međutim, nije bio spreman prihvatiti iste uvjete.

Baton nije sudjelovao u posljednjem velikom jurišu na Andetrij. Kasije Dion izričito navodi da nije uspio uvjeriti preostale branitelje u potrebu za pregovorima te ih je napustio. Oni su odlučili nastaviti otpor.

Tiberije je nakon toga procijenio da može osvojiti utvrdu izravnim napadom. Rimske su postrojbe započele uspon prema njezinim obrambenim položajima, ali su se tijekom kretanja po strmome i neravnom terenu postupno razdvajale.

Branitelji su iskoristili takvu situaciju. Prema antičkom opisu, na rimske su vojnike bacali kamenje, koristili praćke i koplja te niz padine kotrljali velike količine kamenog materijala.

Dion spominje čak i kotače, kola natovarena kamenjem te posebne okrugle spremnike ispunjene kamenjem, koji su se niz padine obrušavali na rimske postrojbe.

Takvi su postupci na strmim planinskim položajima mogli izazvati velike gubitke. Rimske su se jedinice morale istodobno boriti protiv branitelja i svladavati nepristupačan teren.

Tiberijeva taktika: zaobilazni napad odlučio bitku

Prema Dionovu izvještaju, Tiberije je osobno nadzirao borbu s izdignutog položaja. Dio vojske zadržao je u pričuvi kako bi mogao intervenirati ondje gdje bi se napad našao u teškoćama.

Rimski su vojnici nastojali prodrijeti prema vrhu, ali su njihove formacije zbog strmina i jaruga gubile pravilnost. Branitelji su u takvim okolnostima imali veliku prednost jer su se nalazili iznad napadača.

Odlučujući trenutak nastupio je kada je Tiberije, prema Dionu, poslao dio vojske zaobilaznim pravcem prema pristupačnijem dijelu uzvisine. Tako je stvoren dodatni pritisak na obranu, a pobunjenici su izgubili mogućnost organiziranog povlačenja.

Nakon što je njihov položaj postao neodrživ, dio branitelja pokušao je pobjeći prema okolnim šumama. Rimljani su ih progonili i nanosili im velike gubitke, dok su se preostali u utvrdi na kraju predali.

Ipak, važno je imati na umu da Dion nije bio svjedok događaja. Pisao je gotovo dva stoljeća kasnije, oslanjajući se na starije izvore i književne obrasce antičke historiografije. Njegov je izvještaj dragocjen za rekonstrukciju osnovnog tijeka opsade, ali pojedine detalje, uključujući točan raspored jedinica i vrste improviziranog oružja, nije moguće neovisno arheološki potvrditi.

Andetrij nije bio posljednja osvojena utvrda

U popularnim prikazima Batonskog ustanka Andetrij se ponekad opisuje kao posljednja utvrda koja je pala u rimske ruke. Međutim, takva tvrdnja nije potpuno točna.

Kasije Dion nakon osvajanja Andetrija opisuje i Germanikove operacije protiv Ardube, još jednoga snažno utvrđenog mjesta čiji točan položaj također nije konačno potvrđen. Ondje je otpor nastavljen, a antički izvještaj donosi izrazito dramatičan prikaz sukoba između branitelja, prebega i stanovništva.

Tek nakon tih događaja uslijedila je završna predaja Batona Dezitijatskog i njegovih preostalih pristaša.

Andetrij zato treba promatrati kao jedno od ključnih uporišta završne faze Batonskog ustanka, a ne kao nužno posljednje mjesto na kojem su se vodile borbe.

Njegova je važnost posebno velika zbog toga što je ondje osobno djelovao Tiberije i što je opsada, prema antičkom opisu, pokazala koliko ozbiljne teškoće rimskoj vojsci mogu zadati branitelji dobro odabranoga planinskog položaja.

Batonova poznata izjava o rimskim vukovima

Nakon završetka ratnih operacija Baton je, prema Kasiju Dionu, preko svojega sina Skeve (Sceuas) zatražio uvjete predaje. Kada je dobio jamstva, došao je pred Tiberija, koji ga je upitao zbog čega su se njegove zajednice toliko dugo borile protiv rimske vlasti.

Dion mu pripisuje odgovor koji je postao jedna od najpoznatijih izjava povezivanih s poviješću Ilira:

„Vi Rimljani ste krivi za ovo, jer svojim stadima za čuvare ne šaljete pse ni pastire, nego vukove.”

Baton Dezitijatski, prema Kasiju Dionu, Rimska povijest, 56.16.3.

Izjava se tradicionalno tumači kao kritika rimskih upravitelja, njihove pohlepe i postupaka prema pokorenom stanovništvu.

Međutim, i ovdje je potreban oprez. Ne raspolažemo doslovnim zapisnikom Batonova razgovora s Tiberijem. Riječ je o govoru koji je rimski povjesničar zabilježio mnogo kasnije, pa nije moguće pouzdano utvrditi jesu li to bile njegove stvarne riječi ili književno oblikovan sažetak razloga pobune.

Ipak, citat je važan jer jasno pokazuje kako su antički autori mogli prikazivati nezadovoljstvo provincijalnog stanovništva rimskom upravom.

Gdje su znanstvenici tražili Andetrij?

Pitanje položaja Andetrija nije novo. Njime su se povjesničari i arheolozi bavili još tijekom 19. stoljeća, oslanjajući se na antičke tekstove, rimske cestovne pravce, natpise i lokalne arheološke nalaze.

U starijoj literaturi pojavljivala se i mogućnost da se Andetrij nalazio na području Klisa, poznatog po iznimno snažnom prirodnom obrambenom položaju. Međutim, Josip Alačević još je 1878. godine na temelju rimskih prometnih komunikacija i antičkih izvora zaključio da utvrdu treba tražiti u okolici Muća.

Važan doprinos dao je Ćiro Kalebić, koji je 1929. godine obišao Ćukovu gredu tijekom traganja za srednjovjekovnim gradom Brečem. Na položaj su ga uputili lokalni stanovnici, a pronađeni zidovi i strateški položaj naveli su ga na pretpostavku da se ondje nalazila srednjovjekovna utvrda.

Kalebić je istodobno smatrao da je položaj mogao služiti i mnogo starijim stanovnicima toga područja, uključujući zajednice povezane s Andetrijem.

Njegova su opažanja kasnije razmatrali Marin Zaninović, Ivo Bojanovski i Luka Bekić, koji su pitanje položaja Andetrija nastojali riješiti usporedbom povijesnih izvora i arheološke topografije.

Bekić je pritom posebno naglasio važnost povezivanja triju različitih položaja: Ćukove grede, Ordžije i Dobreča. Bez razumijevanja njihova međusobnog odnosa nije moguće potpuno rekonstruirati povijest delmatskog i rimskog Andetrija.

Tri položaja, jedna povijest: Ćukova greda, Ordžija i Dobreč

Jedna od najvažnijih spoznaja o Andetriju odnosi se na činjenicu da delmatska gradina, rimski vojni tabor i kasnije civilno naselje najvjerojatnije nisu zauzimali potpuno isti položaj.

Prema Bekićevoj rekonstrukciji, izvorna delmatska utvrda mogla se nalaziti na Ćukovoj gredi, dok su Rimljani nakon osvajanja područja svoje vojno uporište podigli u Mućkoj dolini.

Posebno važan kandidat za smještaj rimskog tabora jest Ordžija, položaj u blizini današnje crkve sv. Petra u Gornjem Muću, uz potok Zmijavac.

Ordžija se nalazi na povoljnom mjestu za nadzor glavne komunikacije kroz dolinu, a istodobno omogućuje pristup planinskom prostoru Svilaje. Posebno je zanimljivo što se s toga položaja može nadzirati područje Ćukove grede, koju Bekić smatra mogućim starijim delmatskim Andetrijem.

Upravo takav prostorni odnos mogao je odgovarati rimskim vojnim potrebama. Nakon osvajanja planinske utvrde Rimljani su mogli podići tabor na pogodnijem nizinskom položaju s kojega bi nadzirali promet i okolne zajednice.

Drugi važan položaj je Dobreč, smješten uz istoimeni potok. Ondje su pronađeni brojni rimski građevinski ostaci i pokretni arheološki predmeti, među kojima se ističu keramika, staklo, novac i dijelovi arhitekture.

Prema Bekićevoj hipotezi, Ordžija je bila pogodnija za vojni tabor, a Dobreč za razvoj civilnog naselja povezanog s vojnom posadom.

Takva je organizacija poznata i na drugim rimskim vojnim lokalitetima, gdje su se uz utvrđene tabore razvijala naselja obrtnika, trgovaca, veterana i drugih stanovnika.

Međutim, točan položaj rimskoga tabora i raspored njegovih građevina još nisu pouzdano potvrđeni sustavnim arheološkim iskopavanjima. Bekićeva rekonstrukcija temelji se ponajprije na povijesnoj topografiji, starim izvještajima i analizi pronađenih predmeta.

Koje su rimske vojne postrojbe boravile u Andetriju?

Rimski Andetrij pripadao je među važna vojna uporišta provincije Dalmacije. Za razliku od velikih legijskih logora poput Burnuma na Krki i Tilurija kod Trilja, Andetrij je bio povezan s manjim pomoćnim vojnim postrojbama.

Epigrafski nalazi, odnosno natpisi na kamenu, potvrđuju prisutnost nekoliko rimskih kohorti. Među njima su posebno važne Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum, Cohors III Alpinorum equitata i Cohors I Belgarum equitata.

Riječ je o pomoćnim jedinicama rimske vojske, među kojima su neke imale i konjaničke odrede. Njihova prisutnost u Mućkoj dolini pokazuje da je područje imalo dugoročnu vojnu važnost i nakon prestanka Batonskog ustanka.

Važno je da sve navedene postrojbe nisu nužno bile ondje istodobno. Rimska vojska tijekom stoljeća premještala je svoje jedinice, pa se pojedine kohorte mogu povezivati s različitim fazama razvoja Andetrija.

Posebno zanimljive podatke pružaju nadgrobni natpisi koji donose imena vojnika, njihove godine, trajanje službe i podrijetlo. Takvi nam spomenici omogućuju da povijest rimske vojne prisutnosti proučavamo ne samo kroz zapovjednike i ratove nego i kroz živote pojedinaca koji su ondje služili.

Rimski vojnik iz današnje Francuske pokopan u Andetriju

Među vrijednim spomenicima koji potječu iz rimskog Andetrija nalazi se nadgrobna stela Servija Enija Fuska (Servius Ennius Fuscus), pripadnika VIII. kohorte dobrovoljaca.

Natpis pokazuje da je Fusk potjecao iz Cemeneluma, rimskoga grada na području današnjeg Cimieza kod Nice u Francuskoj. Prema sačuvanom tekstu, umro je u dobi od približno 38 godina, nakon 19 godina vojne službe.

Spomenik je podigla njegova supruga Fulvija Vitalis, koja je na natpisu zabilježila uspomenu na supruga i predvidjela grobni spomenik i za sebe.

Stela je pronađena 1883. godine na području Muća, a danas se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu. Njezin je natpis objavljen u poznatom korpusu rimskih natpisa Corpus Inscriptionum Latinarum, pod oznakom CIL III, 9782.

Takav nalaz pokazuje koliko je stanovništvo rimskih vojnih uporišta bilo raznoliko. U Mućkoj dolini nisu živjeli samo potomci lokalnih zajednica nego i ljudi pristigli iz vrlo udaljenih dijelova Carstva.

Sudbina rimskog vojnika iz današnje Francuske, koji je život završio u dalmatinskoj unutrašnjosti, jedan je od najboljih primjera širine ljudskih i kulturnih veza koje su nastale nakon rimskog osvajanja.

Nakit i drago kamenje: iznenađujući tragovi svakodnevnog života

Proučavanje rimskog Andetrija nije ograničeno na vojne natpise i ostatke građevina. Posebno zanimljive podatke pruža 11 gema, odnosno sitnih dragulja s urezanim prikazima, koje je obradila arheologinja Iva Kaić u znanstvenom radu objavljenom 2021. godine.

Predmeti potječu iz Gornjeg Muća, a tijekom 19. stoljeća prikupio ih je don Mijo Jerko Granić, župnik i istraživač lokalne starine. Danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Među prikazima na gemama pojavljuju se Jupiter, Minerva, Dijana, Perzej i orlovi povezani s rimskim vojnim znamenjima. Takvi motivi odražavaju religijske predodžbe i simboliku rimskoga svijeta, osobito u okruženju snažno povezanom s vojskom.

Pojedini predmeti mogli su biti umetnuti u prstenje i korišteni kao osobni ukrasi ili pečatnjaci. Njihova ikonografija otvara pitanja o osobnim vjerovanjima, društvenom položaju i svakodnevnim navikama stanovnika rimskog Andetrija.

Iva Kaić posebno ističe vrijednost tih nalaza jer se velik dio rimskog arheološkog materijala iz Gornjeg Muća prikupljao tijekom 19. stoljeća, često bez suvremene dokumentacije arheološkog konteksta.

Gema s likom Minerve ili rimskog orla ne otkriva samo umjetnički ukus svojega vlasnika, nego i kulturni svijet vojnih i civilnih zajednica koje su živjele na nekadašnjem delmatskom području.

Rimljani su nakon osvajanja izgradili važnu prometnu mrežu

Uspostavljanje rimskoga vojnog uporišta u Andetriju bilo je povezano s razvojem cesta koje su omogućavale brže kretanje vojske i povezivanje važnih gradova provincije.

Osobito je važan prometni pravac Salona – Andetrij – Burnum, koji je povezivao glavno gradsko središte Dalmacije s unutrašnjošću i vojnim položajima na području Krke.

Taj se pravac u znanstvenoj literaturi povezuje s nazivom Via Gabiniana, a njegova je važnost potvrđena i rimskim natpisima koji svjedoče o gradnji i uređenju cesta tijekom ranoga carskog razdoblja.

Jedan od takvih natpisa spominje 16 rimskih milja između Salone i Andetrija, što je važan podatak za povijesnu topografiju i rekonstrukciju antičkih prometnica.

Tijekom vladavine cara Tiberija, osobito u razdoblju od 16. do 20. godine poslije Krista, provodili su se veliki radovi na cestovnoj mreži Dalmacije. Vojne postrojbe sudjelovale su u izgradnji i uređenju pravaca koji su povezivali Salonu s unutrašnjim područjima provincije.

Andetrij je tako postupno postao važna točka komunikacije između Salone, Burnuma, Tilurija i drugih rimskih središta.

Međutim, nije opravdano tvrditi da su Rimljani sve te putove izgradili od početka. Dio prometnih pravaca mogao je slijediti mnogo starije komunikacije koje su stanovnici Dalmacije koristili tijekom prapovijesti.

Je li Rim kroz Dalmaciju izgradio obrambeni limes?

Pitanje uloge Andetrija u širem rimskom vojnom sustavu predmet je zanimljive znanstvene rasprave.

Prema jednom tumačenju, Rimljani su nakon gušenja Batonskog ustanka razvili lanac vojnih uporišta koji je uključivao Burnum, Andetrij, Tilurij i druga mjesta. Takav se sustav mogao koristiti za nadzor komunikacija i sprečavanje novih ustanaka.

Luka Bekić u radu iz 2011. tu organizaciju opisuje kao neku vrstu rimskog limesa, odnosno sustava vojnih uporišta koji je trebao osiguravati novoosvojeni prostor.

Međutim, arheolog Darko Periša u znanstvenom radu Je li delmatsko područje presjekao rimski limes?, objavljenom 2008. godine, iznosi drukčije tumačenje.

Periša smatra da rimske logore na tom području ne treba promatrati kao jedinstvenu obrambenu liniju usporedivu s granicama Carstva na Rajni ili Dunavu. Prema njegovoj interpretaciji, njihov nastanak treba povezati s konkretnim rimskim vojnim operacijama, a kasnije djelovanje s nadzorom teritorija i novačenjem lokalnog stanovništva u rimske postrojbe.

Posebno naglašava da se nakon potpunog rimskog osvajanja unutrašnjosti takvi logori nisu nalazili na vanjskoj granici Carstva, nego duboko unutar provincije.

Ta je rasprava važna jer pokazuje koliko je složeno rekonstruirati namjenu antičkih vojnih sustava. Samo postojanje više rimskih logora na približno istom pravcu ne dokazuje da je među njima funkcionirala jedna neprekinuta obrambena granica.

Rimski Andetrij nije nestao zajedno s vojskom

Iako je vojni tabor imao ključnu ulogu u ranom razvoju rimskog Andetrija, okolni je prostor tijekom vremena postao važno civilno središte.

Stari nalazi iz Gornjeg Muća uključuju ostatke rimskih kupelji, mozaika, trijemova, korintskih kapitela te građevinskih konstrukcija povezanih s vodoopskrbom i odvodnjom.

Takvi nalazi pokazuju da se ondje razvio složeniji oblik rimskoga naselja, s građevinama koje nisu služile isključivo vojnim potrebama.

Prema Bekićevoj rekonstrukciji, civilno se naselje najvjerojatnije razvilo na Dobreču, dok bi položaj Ordžija mogao odgovarati vojnom taboru. Međutim, točan raspored građevina i njihov kronološki razvoj još nisu u potpunosti istraženi.

Tijekom rimskog razdoblja civilno naselje našlo se u upravnom sustavu povezanom s kolonijom Aequum, koja se nalazila na području današnjega Čitluka kod Sinja.

U kasnoj antici naselje je prošlo kroz nove promjene. Pojedini nalazi iz 4. i 5. stoljeća upućuju na nastavak života i prisutnost vojnih elemenata, a istraživači su razmatrali mogućnost da je na Dobreču postojalo kasnoantičko utvrđeno naselje ili kastrum.

Pronađen je i novac cara Justina I., što pokazuje da je određena aktivnost na lokalitetu postojala i tijekom prve polovice 6. stoljeća.

No točan trenutak napuštanja kasnoantičkog Andetrija nije poznat. Starija su tumačenja njegov kraj povezivala s gotsko-bizantskim sukobima ili promjenama tijekom 7. stoljeća, ali za pouzdanu rekonstrukciju potrebni su bolje dokumentirani arheološki slojevi.

Don Mijo Jerko Granić: svećenik koji je otkrivao antički Muć

Velik dio prvih arheoloških podataka o rimskom Andetriju povezan je s radom don Mije Jerka Granića, svećenika koji je 1869. godine došao na službu u Gornji Muć.

Granić se tijekom sljedećih godina intenzivno zanimao za starine pronađene na području svoje župe. Prikupljao je kamene spomenike, novac, geme i druge predmete, a dio svojih opažanja bilježio je u pismima i dopisima.

Njegova istraživanja nisu provođena prema suvremenim arheološkim metodama. U 19. stoljeću arheolozi i lokalni istraživači često su se usmjeravali na pronalazak zanimljivih predmeta, dok se mnogo manje pozornosti posvećivalo dokumentiranju slojeva i točnih okolnosti otkrića.

Zbog toga danas za mnoge nalaze iz Gornjeg Muća nemamo pouzdane podatke o tome jesu li pronađeni na Ordžiji, Dobreču ili nekom trećem položaju.

Ipak, Granićev doprinos ostaje velik. Njegova su pisma i prikupljeni predmeti među najvažnijim izvorima za rekonstrukciju rimskoga Andetrija, a vrijedni nalazi dospjeli su u muzejske zbirke u Splitu i Zagrebu.

Posebno je zanimljivo što je upravo on povezan s otkrićem jednoga od najvažnijih spomenika hrvatskoga ranog srednjeg vijeka.

Gornji Muć: mjesto na kojem je pronađen Branimirov natpis iz 888. godine

Na prostoru Gornjeg Muća povijest se ne zaustavlja s rimskim Andetrijem. U kolovozu 1871., dok su se kopali temelji nove crkve sv. Petra, don Mijo Jerko Granić pronašao je ulomak oltarne grede predromaničke crkve. Na kamenu su ime kneza Branimira i godina 888.

Spomenik je dio arhitrava oltarne pregrade crkve sv. Petra. Predromanička je crkva nastala adaptacijom starije kasnoantičke građevine, a natpis je dvostruko datiran: vremenom Branimirove vlasti te 888. godinom i šestom indikcijom. Danas se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Taj nalaz ne dokazuje da se na Ćukovoj gredi nastavio isti grad, ali pokazuje da je Mućka dolina ostala naseljena i važna mnogo stoljeća nakon rimske vojne posade. Na istom su prostoru, jedan do drugoga, delmatska gradina, rimski tabor, civilno naselje i ranosrednjovjekovna crkva.

Zato Andetrij nije samo ime iz Kasija Diona. To je krajolik u kojem se još može pratiti kako je jedan planinski položaj prešao iz delmatskog otpora u rimsko vojno uporište, a potom u mjesto koje pamti i kneza Branimira. Točan položaj utvrde iz 9. godine i dalje je hipoteza. Iskopavanja na Ćukovoj gredi, Ordžiji i Dobreču tek trebaju reći je li Bekićeva karta točna.

Literatura i izvori