Veliki Gradac: monumentalna prapovijesna gradina iznad Dubrovnika koja je bila naseljena gotovo dva tisućljeća

Na stjenovitoj uzvisini između Donjeg Brgata i Grbavca nalaze se ostatci jednog od najvećih prapovijesnih gradinskih naselja Župe dubrovačke. Osim bedema iz brončanog i željeznog doba, arheolozi su dokumentirali rimske građevine, cisternu i ulomke ranokršćanske oltarne pregrade. Lokalitet se u stručnoj literaturi povezuje s drevnim nazivom Burnum, a njegova povijest otvara važna pitanja o naseljavanju dubrovačkog područja prije i nakon dolaska Rimljana.

Jedno od najvažnijih prapovijesnih naselja dubrovačkog područja

U sjeverozapadnom dijelu Župe dubrovačke, između Donjeg Brgata i Grbavca, nalazi se Veliki Gradac, jedno od najvećih prapovijesnih gradinskih naselja dubrovačkog priobalja. Povijest položaja započinje u brončanom dobu, a ostatci potvrđuju važnost i tijekom željeznog doba, antike, kasne antike i srednjeg vijeka. Zbog dugotrajnog korištenja i strateškog položaja važan je za razumijevanje naselja između Dubrovnika, Župskog zaljeva i nekadašnjeg Epidaura.

Gradina je na istaknutom stjenovitom brdu sjeverno od Župskog polja. Središnji dio leži na približno 173,5 metara nadmorske visine, na ovalnoj zaravni dimenzija oko 250 × 100 metara. Na južnim terasastim padinama nalazilo se podgrađe, a najviši dio brda bio je središnji, najbolje zaštićeni prostor. Sa sjeverne i istočne strane padine se strmo spuštaju, dok je pristup moguć ponajprije sa zapadne i dijelom južne strane.

Takva konfiguracija omogućavala je obranu velikog dijela naselja prirodnim preprekama, bez neprekinutog bedema oko cijele uzvisine. Prilagodba fortifikacije prirodnom reljefu jedna je od važnih značajki Velikog Gradca.

Položaj s kojeg se nadzirala Župska kotlina

S vrha se pruža pogled preko Župskog polja prema moru, a u povoljnim uvjetima vidljivosti prostor se može nadzirati sve do Cavtata. Gradina je tako mogla kontrolirati naselja, obradive površine i prirodne komunikacije između priobalja i unutrašnjosti.

Posebno je važan prolaz prema Ivanjici, prirodna veza dubrovačkog priobalja s istočnohercegovačkim zaleđem. Taj se pravac koristio u različitim razdobljima, a važnost mu je bila izražena i u Dubrovačkoj Republici, kad se njime odvijao znatan dio karavanskog prometa prema unutrašnjosti Balkanskog poluotoka.

Položaj Velikog Gradca treba promatrati u kontekstu tih komunikacija. Nadzor prolaza između obale i unutrašnjosti mogao je imati gospodarsku i obrambenu važnost još u prapovijesti. U širem prostoru Župe nalazi se velik broj gradina i kamenih gomila. Većina gradinskih položaja stoji na uzvisinama s pregledom okolice, dok su plodna polja, izvori i pašnjaci bili osnova gospodarstva.

Prapovijesni bedem građen velikim kamenim blokovima

Najvažniji očuvani ostatak prapovijesne utvrde nalazi se na jugozapadnom rubu središnje zaravni, ondje gdje je pristup bio najjednostavniji. Dokumentirani su ostatci snažnog kamenog bedema, građenog slaganjem velikih blokova bez žbuke.

Prema katalogu Arheološka baština Župe dubrovačke, bedem se može pratiti u duljini od približno 25 metara, a širina mu je između 1,3 i 1,5 metara. Kamenje je dijelom povezano s prirodnom stjenovitom podlogom, što je povećavalo stabilnost. Na temelju današnjih ostataka ne može se pouzdano rekonstruirati izvorna visina, ali jasno je da je riječ o planiranoj obrambenoj građevini na najpristupačnijem dijelu naselja.

Tijekom probnih istraživanja 2001. i 2006. prikupljeni su ulomci prapovijesnih posuda koji se okvirno datiraju u brončano i željezno doba. Oni potvrđuju korištenje položaja u tim razdobljima, ali ne omogućuju precizno datiranje svih dijelova fortifikacije.

Veliki Gradac i okolne gradine

Jugozapadno od Velikog Gradca, uz stari pravac između župske kotline i dubrovačkog područja, u literaturi se spominju Kovačevica, Barbara, Ruda i Kneževa glava. Zdenko Žeravica, Liljana Kovačić, Domagoj Perkić i Marta Perkić razmatraju mogućnost da su te manje gradine tvorile širi sustav povezan s Velikim Gradcem. Neke su mogle biti osmatračnice ili manja utvrđena naselja, a središnja gradina važnije naseobinsko i obrambeno uporište.

Osobito je zanimljiva Kovačevica na brdu Preslo, ispod Donjeg Brgata. Riječ je o dvojnoj gradini s dvama uzvišenim položajima i sedlom između njih. Pretpostavlja se da su vrhovi služili za nadzor, a naseljeni dio možda na nižem položaju između njih. U blizini su dokumentirane i kamene gomile koje su mogle imati grobnu namjenu: jedna približno 150 metara sjeverno od gradine, druga u Gaju iznad Župskog polja.

Takva povezanost naselja i grobnih spomenika odgovara poznatim obilježjima prapovijesnog naseljavanja istočnog Jadrana. Bez dodatnih istraživanja nije moguće pouzdano utvrditi jesu li sve te gradine bile istodobno naseljene niti jesu li pripadale jedinstvenoj organizaciji.

Jesu li stanovnici bili Ardijejci?

Pripadnost stanovništva prapovijesne Župe određenoj antičkoj zajednici još nije razjašnjena. Dio literature južnu Dalmaciju povezuje s Ardijejcima. Oni se u izvorima spominju kao snažna zajednica povezana s Ilirskim kraljevstvom, ali raspored zajednica i granice utjecaja nisu bili nepromjenjivi.

Na dubrovačkom području susreću se različiti kulturni utjecaji, a položaj između južnodalmatinske obale i hercegovačkog zaleđa omogućavao je kontakte s više zajednica. Nalazi s Velikog Gradca potvrđuju prapovijesno naseljavanje, ali ne daju dovoljno podataka za nedvojben etnički identitet. Najpreciznije je govoriti o lokalnoj brončanodobnoj i željeznodobnoj zajednici.

Drevni Burnum i ime Župe

U dijelu starije literature položaj se dovodi u vezu s nazivom Burnum. Arheolozi su upozorili na mogućnost da od tog starijeg toponima potječe romanski naziv Župe dubrovačke, Brenum. Riječ je o jezično-povijesnoj pretpostavci o očuvanju starijeg imena prostora.

Naziv Burnum ne treba poistovjećivati s rimskim vojnim logorom Burnum kod Kistanja, na Krki. Riječ je o različitim lokalitetima, premda se slični oblici naziva pojavljuju na više mjesta u provinciji Dalmaciji. Podudarnost imena nije dovoljan dokaz za rekonstrukciju najstarije povijesti. Toponimija može biti samo pomoćni izvor.

Rimsko naselje s građevinama i cisternom

Veliki Gradac nije napušten nakon prapovijesti. Nalazi potvrđuju važnost tijekom antike i kasne antike, osobito između 2. i 7. stoljeća. Na površini su brojni ulomci rimskih posuda, krovnog crijepa i drugog građevinskog materijala.

U blizini jugozapadnog bedema dokumentirani su ostatci pravokutnog objekta zasad nepoznate namjene. Uz njega se pruža antički zid dug više od 30 metara, širok 60 do 75 centimetara, mjestimično sačuvan do visine od približno 1,5 metara. Pretpostavlja se da je pripadao većoj građevini, ali tlocrt i funkcija nisu potpuno utvrđeni. To pokazuje da se nije radilo samo o povremenom korištenju starog položaja.

Na istočnom rubu nalazi se antička cisterna za prikupljanje vode. Ovalna je, približno 2,5 × 1,6 metara, duboka oko 2,2 metra. Prema načinu gradnje i vezivu datira se u antiku, premda se koristila i kasnije. Opskrba vodom bila je ključna za život na utvrđenoj uzvisini, osobito ako bi naselje bilo odsječeno od okolice.

Ostatci ranokršćanske crkve?

Tijekom pregleda pronađeni su ulomak stupa i dva fragmenta kamene ploče koji bi mogli pripadati pluteju, dijelu oltarne pregrade. Prema stilskim obilježjima povezuju se s 5. i 6. stoljećem, kad se na širem dubrovačkom području oblikuje mreža ranokršćanskih građevina.

Marta Perkić u radu Prilog poznavanju ranokršćanske topografije dubrovačkog područja ističe da nalazi oltarne ograde i ulomka stupa upućuju na ranokršćansku crkvu unutar Velikog Gradca. Slični ostatci pronađeni su i na gradini Spilan iznad Plata. Ipak, treba razlikovati nalaze crkvenog namještaja od arheološki utvrđenog tlocrta. Položaj, dimenzije i oblik pretpostavljene crkve zasad nisu sigurno određeni. Nalazi su ipak snažan pokazatelj ranokršćanske prisutnosti.

Veliki Gradac, Spilan i predaja o Epidauru

U kasnoj antici Veliki Gradac vjerojatno je bio dio šireg sustava koji je štitio prilaze Epidauru, rimskom gradu na prostoru današnjeg Cavtata. Na istočnoj strani Župe, iznad Plata, stoji Spilan. I on je bio naseljen u prapovijesti, a u kasnoj antici ondje su građene ili obnavljane fortifikacije. Potvrđeni su bedemi, građevine, cisterne, grobovi i ulomci ranokršćanskog namještaja.

Veliki Gradac bio je povezan s komunikacijom prema Ivanjici i zaleđu, a Spilan je kontrolirao istočni dio Župe i prilaze prema Cavtatu. Otvoreno je pitanje jesu li služili kao povezana obrambena uporišta, pribježišta ili naselja sa civilnim i sakralnim sadržajima.

Prema dijelu dubrovačkih kroničara, stanovnici Epidaura nakon razaranja početkom 7. stoljeća najprije su se sklonili na Veliki Gradac i Spilan, a potom krenuli prema prostoru današnjeg Dubrovnika. Ta je predaja dugo bila prisutna u lokalnoj tradiciji. Suvremena arheologija pokazuje da su na prostoru Dubrovnika postojali tragovi naseljavanja znatno prije 7. stoljeća, pa se nastanak grada ne može svesti na jedno preseljenje iz Epidaura.

To ne isključuje mogućnost da su Veliki Gradac i Spilan u kasnoantičkim ratovima služili kao utvrđena pribježišta. Obrambena arhitektura, cisterne i položaj daju uvjete za takvu funkciju. Konkretne događaje iz kronika tek treba potvrditi arheološkim i povijesnim dokazima.

Srednjovjekovni spomeni

U dokumentima iz 1193. spominje se izraz de loco Gradessi, koji se u literaturi povezuje s ovim područjem. Položaj spominju i dubrovački kroničari, a u dokumentima iz druge polovice 14. stoljeća, u vrijeme podjele zemljišta među vlastelom, navodi se manje naselje na Gradcu.

Ti podatci potvrđuju da je prostor zadržao značenje u srednjovjekovnoj Župi. Arheološki kontinuitet ipak ne znači da je isto naselje bilo neprekidno nastanjeno. Moguće su faze slabijeg života, napuštanja i ponovne uporabe starijih ostataka.

Istraživanja

Među prvima ostatke je dokumentirao Ivan Marović, koji je 1952. proveo rekognosciranje lokaliteta i okolice. Rezultati su objavljeni sredinom 20. stoljeća i postali polazna točka kasnijih pregleda. Nova probna istraživanja provedena su 2001. i 2006., a lokalitet je obrađen u katalogu izložbe Arheološka baština Župe dubrovačke, koji su 2007. objavili Dubrovački muzeji i Općina Župa dubrovačka.

U toj su publikaciji opisani položaj, prapovijesni bedem, antička arhitektura, cisterna i ranokršćanski ulomci, te veza s okolnim gradinama. Veliki Gradac je obrađen i u novijim radovima Marte Perkić o ranokršćanskoj topografiji. Danas se može govoriti o važnosti kroz više razdoblja, ali unutarnji izgled naselja, intenzitet života i točna kronologija građevinskih faza još nisu riješeni.

Zaštićeno kulturno dobro

Veliki Gradac zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske, u Registru pod oznakom Z-6543. Posebnost nije samo u veličini prapovijesne gradine, nego u tome što su na istom položaju sačuvani ostatci različitih razdoblja: prapovijesni bedem, rimski zidovi i cisterna te ranokršćanski kameni ulomci.

Za cjelovitije razumijevanje važna bi bila sustavna istraživanja središnjeg prostora, južnih terasa i okolnih gradina. Jednako je važna konzervatorska zaštita antičkih zidova i cisterne. Veliki Gradac danas je jedan od ključnih lokaliteta za razvoj Župe dubrovačke od brončanog doba do srednjega vijeka. Povezanost s okolnim gradinama, Epidaurom i prometnim pravcima pokazuje da je dubrovačko područje imalo razvijenu mrežu naselja mnogo prije srednjovjekovnoga Dubrovnika.