Babljača: zaboravljena prapovijesna utvrda nad Cetinom

Na jednoj od najupečatljivijih klisura iznad Omiša nalazi se gradina površine gotovo 17.000 četvornih metara. Njezine bedeme opisao je don Ante Škobalj, a novija arheološka razmatranja otvaraju mogućnost da se na ovom prirodno zaštićenom položaju nalazilo i prapovijesno naselje. Posebno je zanimljiva povezanost s antičkim Onejem i obližnjom predromaničkom crkvom sv. Petra na Priku. Ta povezanost nije dokazana, ali položaj je dovoljno važan da se o njoj mora govoriti precizno.

Prirodna tvrđava na završetku Poljičke planine

Na zapadnoj strani ušća Cetine, ondje gdje se dugački planinski greben Primorske kose približava rijeci i moru, uzdiže se Babljača, poznata i kao Babnjača. Riječ je o jednoj od izrazitih kamenih klisura koje oblikuju prepoznatljiv krajolik Omiša. Njezine strme litice i izdužena vršna površina stvaraju gotovo prirodnu utvrdu, zaštićenu s većine strana, dok je sjeverozapadna strana povezuje s ostatkom planinskog grebena.

Takav položaj nije slučajan u kontekstu prapovijesnog naseljavanja istočne obale Jadrana. Tijekom brončanog i željeznog doba zajednice su često odabirale uzvišenja koja su omogućavala nadzor nad važnim komunikacijama, riječnim dolinama, pristupima moru i okolnim obradivim površinama. Babljača je pritom zauzimala osobito povoljan položaj neposredno uz ušće Cetine, jednog od najvažnijih prirodnih pravaca koji je povezivao jadransku obalu s dalmatinskim zaleđem.

Među prvima koji su detaljnije opisali arheološke ostatke na Babljači bio je don Ante Škobalj, svećenik i istraživač poljičke starine, u knjizi Obredne gomile iz 1970. godine. Škobalj je posebno istaknuo neobičan oblik gradine, dugački kameni nasip te njezin odnos s obližnjom crkvom sv. Petra na Priku.

Kameni bedem koji zatvara jedini pristup

Najvažniji vidljivi ostatak gradine jest veliki kameni nasip na sjeverozapadnoj strani, ondje gdje je njezin vršni prostor najlakše dostupan. Prema Škobaljevu opisu, taj se nasip pruža približno u smjeru sjever–jug i zatvara pristup izduženoj zaravni, koju je nazvao lingvetom, odnosno jezičastim dijelom uzvisine.

Preciznije podatke donosi arheologinja Maja Vidović u diplomskom radu Kasna prapovijest od Žrnovnice do Omiša iz 2018. godine. Prema njezinoj dokumentaciji, gradina je duga približno 335 metara, najveća joj je širina oko 100 metara, a ukupna površina iznosi 1,68 hektara. Kameni nasip koji zatvara pristupačnu stranu dug je oko 68 metara.

Takve dimenzije Babljaču svrstavaju među prostranije gradinske položaje promatranog područja. Posebno je zanimljivo što njezina obrana nije zahtijevala podizanje bedema duž cijelog opsega. Okomite stijene pružale su prirodnu zaštitu, pa je graditeljima bilo dovoljno dodatno utvrditi pristupačniju stranu.

Premda izgledom podsjeća na obrambeni nasip, bez arheološkog istraživanja nije moguće utvrditi njegovu izvornu visinu, način gradnje ni vrijeme nastanka. Jednako tako nije poznato je li današnje stanje rezultat postupnog urušavanja, kasnijih pregradnji ili više različitih građevinskih faza.

Jesu li na Babljači živjeli prapovijesni stanovnici?

Jedna od najzanimljivijih novih spoznaja odnosi se na ostatke kamenih građevina unutar gradine. Tijekom terenskog obilaska Maja Vidović uočila je strukture koje bi mogle predstavljati temelje nekadašnjih nastambi. To je posebno važno jer Babljača možda nije bila samo obrambena točka nego i prostor u kojem su ljudi povremeno ili trajno boravili.

Ipak, autorica upozorava na važnu okolnost: Škobalj u svojem opisu ne spominje te građevinske ostatke. Zbog toga nije isključeno da dio danas vidljivih zidova pripada kasnijim razdobljima. Tijekom novijeg obilaska nisu pronađeni površinski ulomci keramike, pri čemu je pregled otežavala gusta vegetacija.

U literaturi se spominje i pećina ispod gradine, u kojoj je navodno pronađena keramika željeznog doba. Taj podatak Vidović prenosi pozivajući se na Božu Mimicu, ali bez objavljene detaljne analize samih keramičkih nalaza. Zbog toga se zasad ne može smatrati pouzdanom potvrdom naseljavanja Babljače u određenom stoljeću.

Unatoč tome, u zaključnim razmatranjima svojega rada Vidović upravo Babljaču, zajedno s gradinama Kuzma i Damjan, Mutogras i Babin kuk, izdvaja među položajima koji su mogli imati naseobinsku funkciju. To je važna razlika u odnosu na brojne manje gradine Poljičke planine, za koje se češće pretpostavlja da su služile kao promatračnice, zakloni ili prostori za zaštitu stoke. Babin kuk je drugi, susjedni položaj, ne ista klisura.

Babljača i drevni Onej

Položaj Babljače postaje posebno zanimljiv kada ga se promatra u kontekstu antičkog naselja Oneum, odnosno Onej, koje se povezuje s područjem današnjeg Omiša. Rimski pisac Plinije Stariji spominje Oneum među naseljima ovog dijela dalmatinske obale, dok rimski natpisi potvrđuju postojanje zajednice Onastina.

Najvažnije svjedočanstvo o njihovu teritoriju jest rimski međašni natpis pronađen na Grebenu iznad Sumpetra, na području Jesenica. Natpis bilježi razgraničenje između Onastina i susjednih Nerastina za vladavine cara Kaligule, između 37. i 41. godine. Riječ je o iznimno vrijednom epigrafskom dokumentu jer potvrđuje da su ove zajednice imale jasno određene teritorije i da su se njihovi međusobni sporovi rješavali posredovanjem rimske provincijske vlasti.

Upravo je don Ante Škobalj pretpostavio da se glavno obitavalište Onastina moglo nalaziti na Babljači. Njegovo se razmišljanje temeljilo na povoljnom obrambenom položaju gradine, njezinoj veličini i blizini važnih komunikacija na ušću Cetine.

Ipak, suvremena arheologija nije potvrdila takvu identifikaciju. Središte antičkog Oneja najčešće se traži na području Omiša i njegovih neposrednih uzvisina, a za precizno smještanje prapovijesnog središta zajednice Onastina još nema dovoljno dokaza. Babljača je stoga jedan od važnih položaja koje treba uključiti u razmatranje povijesti Oneja, ali ne može se pouzdano proglasiti njegovim izvornim središtem.

Rimski Onej bio je više od utvrđenog naselja

Važnu dopunu poznavanju antičkog Oneja donosi znanstveni rad Ivane Jadrić-Kučan i Ivane Banovac, objavljen 2022. godine u časopisu Archaeologia Adriatica. Autorice su analizirale žrtvenik posvećen Božanskom Augustu, božici Romi i Geniju carske obitelji, koji svjedoči o štovanju rimskog carskog kulta na području Oneja.

Posebno je značajno što je žrtvenik podigla pomoćna vojna jedinica Cohors I Gallica Voluntariorum, koja se time prvi put spominje na području rimske provincije Dalmacije. Takav nalaz pokazuje da je Onej tijekom ranoga Rimskog Carstva bio uključen u mnogo šire političke, vojne i vjerske procese.

Istraživanja također upozoravaju da administrativni položaj Oneja i susjednih zajednica nije potpuno razjašnjen. U znanstvenoj literaturi postoje različita tumačenja njihova odnosa prema Delmatima, Saloni i rimskoj provincijskoj organizaciji. Zato treba razlikovati etničku pripadnost stanovništva, teritorijalnu organizaciju i administrativni status u rimsko doba.

Ovi nalazi ne potječu s Babljače, ali su važni za razumijevanje širega prostora kojemu je gradina pripadala.

Crkva sv. Petra na Priku

Neposredno podno Babljače nalazi se jedan od najvažnijih spomenika ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji, crkva sv. Petra na Priku. Sagrađena je u predromaničkom razdoblju, najvjerojatnije u 9. ili 10. stoljeću, a prvi put se spominje u ispravi povezanoj s kraljem Slavcem iz 1074. godine.

Njezina je arhitektura posebno zanimljiva zbog sačuvanih ranosrednjovjekovnih graditeljskih obilježja i uporabe starijih kamenih elemenata. Povijesnoumjetničkim istraživanjima utvrđena je povezanost građevine s ranokršćanskom arhitektonskom tradicijom. O crkvi je pisalo više istraživača, među kojima i Nevenka Bezić, koja joj je posvetila znanstvene radove 1960. i 1961. godine.

Don Ante Škobalj smatrao je da je prostor crkve sv. Petra mogao imati sakralnu funkciju i prije dolaska kršćanstva. Razmatrao je mogućnost da se na istom položaju izmjenjivalo više svetih mjesta, od pretkršćanskog svetišta preko ranokršćanske građevine do predromaničke crkve.

Takva pretpostavka uklapa se u poznatu pojavu dugotrajnog korištenja istaknutih položaja, ali ne postoji objavljen arheološki dokaz koji bi izravno povezao Babljaču s pretkršćanskim svetištem pod crkvom sv. Petra. Također, blizina gradine i crkve ne znači nužno da su bile funkcionalno povezane ili da je između njihovih razdoblja uporabe postojao neprekinuti kontinuitet.

Uz crkvu je tijekom kasnijih stoljeća djelovalo i glagoljaško sjemenište, osnovano 1750. godine, koje je imalo važnu ulogu u obrazovanju svećenika glagoljaša. Time je prostor podno Babljače nastavio biti značajno kulturno i vjersko središte još dugo nakon nestanka antičkog Oneja.

Može li ime Babljača otkriti stara vjerovanja?

Zanimljiv doprinos proučavanju krajolika Poljičke planine daju novija istraživanja slavenske mitologije i sakralne topografije. Arheolog Andrej Pleterski u znanstvenom radu objavljenom u Starohrvatskoj prosvjeti 2015. godine upozorava na skupinu toponima povezanih s osnovom baba na istočnom dijelu planinskog grebena. Među njima su Babina stina, Babin kuk i Babljača.

Pleterski ih promatra u širem kontekstu mogućih tragova slavenskoga mitskog krajolika, pri čemu se razmatraju odnosi različitih uzvisina, izvora, svetih mjesta i tradicionalnih naziva. Takav pristup otvara mogućnost da su pojedina mjesta imala simboličku ulogu u predodžbama srednjovjekovnog stanovništva. Sama pojava naziva Babljača ipak ne dokazuje postojanje svetišta niti omogućuje određivanje vremena nastanka toponima. Za pouzdanije zaključke potrebna je suradnja arheologije, povijesne lingvistike i proučavanja usmene tradicije.

Jedan od nedovoljno istraženih položaja

Babljača je važna upravo zato što objedinjuje više elemenata karakterističnih za prapovijesni krajolik srednje Dalmacije: prirodno zaštićen položaj, veliki kameni bedem, prostranu unutrašnjost i moguću naseobinsku arhitekturu. Njezin položaj iznad ušća Cetine dodatno naglašava stratešku važnost mjesta u prostoru kojim su se stoljećima kretali ljudi, stoka i roba.

Sustavna arheološka istraživanja mogla bi odgovoriti na nekoliko važnih pitanja. Kada je bedem podignut? Postoje li ispod površine očuvani tragovi nastambi iz brončanog ili željeznog doba? Je li pećina ispod gradine doista korištena u prapovijesti? I naposljetku, može li se Babljača povezati s najstarijim razdobljima razvoja zajednice iz koje je nastao antički Onej?

Dok takva istraživanja ne budu provedena, Babljaču treba promatrati kao vrijedno, ali još uvijek nedovoljno istraženo arheološko nalazište. Njezina važnost ne proizlazi iz nedokazane pretpostavke da je bila glavni grad Onastina, nego iz stvarnih ostataka i velikog potencijala da rasvijetli naseljavanje i organizaciju prostora na ušću Cetine mnogo prije nastanka srednjovjekovnog Omiša.