Gradina Dragišić: grobovi Liburna otkrivaju iznenađujuće veze s antičkim svijetom i stoljeća zaboravljene povijesti

U zaleđu Vodica i Pirovca, nedaleko od naselja Dragišići, nalazi se prapovijesna gradina čija arheološka važnost znatno nadilazi njezinu današnju prepoznatljivost. Istraživanja naselja i pripadajuće nekropole otkrila su brojne podatke o stanovništvu južne Liburnije, njegovim pogrebnim običajima, materijalnoj kulturi i vezama s drugim zajednicama na Jadranu i u europskom zaleđu.

Gradina Dragišić posebno je važna zbog nekropole na kojoj je, prema objavljenim znanstvenim podacima, istraženo ukupno 48 grobova. Njihova arhitektura, način pokapanja i pronađeni prilozi pokazuju značajne promjene tijekom željeznog doba i razdoblja postupnog uključivanja ovog prostora u rimski svijet.

Među nalazima posebno se izdvajaju fibule, brončani i srebrni ukrasi, jantar, staklene perle, dijelovi keramičkih posuda te predmeti koji upućuju na kulturne kontakte s drugim dijelovima istočnog Jadrana, unutrašnjošću Balkana i širim mediteranskim prostorom.

Rezultati istraživanja Dragišića obrađeni su u više znanstvenih publikacija, a posebno mjesto među njima zauzimaju radovi arheologa Zdenka Brusića i arheologinje Dunje Glogović.

Gradinsko naselje na važnom položaju južne Liburnije

Gradina Dragišić nalazi se na uzvišenju iznad istoimenog naselja u šibenskom zaleđu, u prostoru koji je tijekom željeznog doba pripadao južnom dijelu liburnskoga kulturnog područja.

U njezinoj blizini nalaze se naselja Grabovci i Gaćelezi, kao i druga prapovijesna nalazišta. Osobito je važna povezanost s Velikom Mrdakovicom, udaljenom približno šest kilometara zračne linije, te s Bribirskom glavicom, jednim od najznačajnijih povijesnih lokaliteta sjeverne Dalmacije.

Položaj gradine omogućavao je nadzor nad okolnim prostorom i komunikacijama prema unutrašnjosti. U neposrednom okruženju nalazile su se obradive površine, pašnjaci i izvori vode, odnosno preduvjeti za razvoj poljoprivrede i stočarstva. Njezina vizualna povezanost s drugim gradinskim položajima dodatno potvrđuje važnost ovog dijela šibenskog zaleđa u prapovijesnoj prometnoj i naseobinskoj mreži.

Na uzvišenju su utvrđeni tragovi građevina i naseljavanja, uključujući ostatke koji se tumače kao dijelovi stambenih objekata. Ipak, organizacija naselja još nije istražena u mjeri koja bi omogućila pouzdanu rekonstrukciju svih njegovih građevinskih faza.

Važno je naglasiti da na Dragišiću nije jasno potvrđen kontinuirani obrambeni bedem, za razliku od pojedinih drugih liburnskih gradinskih naselja. Naziv gradina stoga ne treba automatski povezivati s pretpostavkom da je cijelo naselje bilo okruženo monumentalnim zidovima.

Istraživanja započela još 1973. godine

Prva značajnija arheološka istraživanja Dragišića provedena su 1973. i 1976. godine pod vodstvom Zdenka Brusića, jednog od najvažnijih istraživača liburnske prapovijesti.

Tijekom tih dviju kampanja istraženo je 18 grobova. Ustanovljene su razlike u njihovoj konstrukciji, prilozima i pogrebnim običajima, čime je potvrđeno da nekropola nije pripadala samo jednom kratkom razdoblju.

Istraživanja su nastavljena između 2001. i 2003. godine pod vodstvom Marka Menđušića, tadašnjeg kustosa Muzeja grada Šibenika. U toj fazi istraženo je još približno 30 grobova, pa ukupan broj dokumentiranih grobova iznosi 48.

Dunja Glogović objavila je 2014. godine monografiju The Fifth Phase of the Iron Age of Liburnia and the Cemetery of the Hillfort of Dragišić, u seriji BAR International Series. U njoj su detaljno kataloški obrađeni nalazi iz 24 groba istražena tijekom kampanja od 2001. do 2003. godine. Taj broj, dakle, ne predstavlja ukupan broj istraženih grobova na lokalitetu, nego opseg materijala koji je obuhvaćen navedenom publikacijom.

Monografija je posebno važna jer sistematizira brojne kategorije nalaza i omogućuje usporedbe s drugim liburnskim, japodskim, histarskim i širim jadranskim nalazištima.

Najstariji grobovi: pokojnici položeni u kamenom omeđene rake

Među grobovima koje je istraživao Brusić najstarijoj skupini pripada 14 grobnica karakteristične ovalne konstrukcije.

Njihovi rubovi bili su označeni kamenjem položenim na površini, dok je prostor za pokapanje često bio uklesan ili usječen u prirodnu stijenu. Takva arhitektura omogućuje razmjerno jasno razlikovanje grobnoga prostora od okolnog terena.

Pokojnici su pokapani u ispruženom položaju. Riječ je o važnoj regionalnoj osobitosti jer su u dijelovima sjeverne Liburnije tijekom određenih razdoblja bili zastupljeni i drukčiji običaji, uključujući zgrčeni položaj tijela.

Na temelju pronađenih fibula i drugih predmeta Brusić je ovu skupinu grobnica datirao u široko razdoblje od kraja 6. do 3. stoljeća prije Krista.

To razdoblje obuhvaća nekoliko važnih razvojnih faza željeznodobne Liburnije, kada se materijalna kultura lokalnih zajednica postupno mijenjala pod utjecajem kontakata s drugim dijelovima Jadrana i njegova zaleđa.

Posebno je značajno što grobnice uglavnom nisu bile namijenjene samo jednom pokojniku. U njima su pronađeni ostaci više osoba, što pokazuje da su se pojedini grobni prostori koristili u više navrata.

Takva praksa otvara pitanje društvene organizacije lokalne zajednice, odnosa među pokopanima i značenja zajedničkih grobnih mjesta. Mogućnost obiteljskog ili rodbinskog pokapanja opravdana je istraživačka pretpostavka, ali sama činjenica da je više ljudi pokopano u istoj grobnici nije dovoljan dokaz njihove biološke srodnosti.

Grob u kojem je bilo pokopano najmanje jedanaest osoba

Jedan od najzanimljivijih rezultata kasnijih istraživanja povezan je s analizom ljudskih ostataka.

U monografiji Dunje Glogović izneseni su rezultati osteoloških analiza koje su proveli Mario Šlaus i Mario Novak. Analizirani ostaci iz 17 grobova bili su fragmentirani i različito očuvani, ali je utvrđeno da su u svakome bili pokopani ostaci više osoba.

U pojedinim grobovima prepoznati su ostaci najmanje dviju osoba, dok je grob broj 26 sadržavao ostatke čak jedanaest pojedinaca.

Takav nalaz pokazuje da je grobni prostor mogao imati funkciju koja je nadilazila pojedinačni pogreb. Ponovno korištenje grobnica zahtijevalo je određene postupke prema ranije položenim ostacima, a vjerojatno je bilo povezano i s društvenim značenjem mjesta pokopa.

Pritom valja biti oprezan s tvrdnjama o tome koliko je dugo pojedina grobnica korištena i jesu li svi pokojnici pripadali istoj obitelji. Osteološki nalazi daju podatke o najmanjem broju osoba, a u dijelu slučajeva i o njihovoj dobi i spolu, no ne mogu sami po sebi razjasniti sve okolnosti pogrebnog obreda.

Višekratno pokapanje ujedno otežava precizno datiranje. Predmeti iz iste grobnice ne moraju potjecati iz istog trenutka, nego mogu pripadati različitim ukopima ili fazama njezina korištenja.

Liburnske fibule kao obilježje odijevanja i kulturnog identiteta

Najvažniju skupinu nalaza s Dragišića čine predmeti osobne nošnje i nakita, osobito fibule.

Fibula je metalna kopča koja je služila za pričvršćivanje odjeće, a njezin oblik, materijal i ukrašavanje danas predstavljaju važan izvor za proučavanje kronologije, proizvodnje i kulturnih kontakata.

Na Dragišiću su pronađeni različiti oblici fibula, među kojima se posebno izdvajaju primjerci povezani s liburnskim kulturnim prostorom, fibule tipa Certosa i Baška te kasniji tipovi koji pokazuju kontakte sa srednjoeuropskim i rimskim svijetom.

Dunja Glogović je u radu Novi nalazi liburnskih pločastih fibula iz Dragišića kod Šibenika, objavljenom 2006. godine, posebno analizirala fragmente srebrnog nakita iz grobova 9, 10 i 26.

Riječ je o dijelovima pločastih fibula liburnskog tipa, koje imaju istaknuto mjesto u materijalnoj kulturi kasnog željeznog doba. Na temelju njihovih tipoloških osobina nalazi iz Dragišića mogu se povezati s posljednjom fazom liburnske kulture, posebno s 2. i 1. stoljećem prije Krista.

Autorica je upozorila i na izniman geografski značaj nalaza. Dragišić je, prema tada poznatoj rasprostranjenosti, predstavljao najjužnije nalazište liburnskih pločastih fibula na hrvatskom obalnom prostoru.

Njihova prisutnost potvrđuje uključenost zajednice s Dragišića u krug običaja, proizvodnih tradicija i kulturnih obilježja karakterističnih za Liburne.

Ipak, pojedina fibula nije izravan dokaz etničke pripadnosti svojeg vlasnika. Za kulturnu interpretaciju važna je cjelina arheoloških nalaza, način pokapanja i njihov odnos prema drugim nalazištima.

Neobičan nalaz: jesu li Liburni izrađivali imitacije ukrasnih pojaseva?

Među najzanimljivijim nalazima s Dragišića nalaze se dijelovi višeglavih igala astragaloidnog oblika.

Dunja Glogović posvetila im je zaseban rad Liburnska imitacija astragalnih pojaseva, objavljen 2008. godine.

Astragalni pojasevi bili su ukrasni predmeti sastavljeni od niza metalnih elemenata karakterističnog oblika. Njihove pojedine vrste poznate su na širem prostoru Balkana i Podunavlja, a u različitim razdobljima povezivale su se s tamošnjim željeznodobnim zajednicama.

U grobu broj 5 na Dragišiću pronađeno je osam odgovarajućih elemenata. Brusić je pretpostavio da su mogli biti pričvršćeni na kožni remen, dok je Glogović detaljnijom analizom razradila mogućnost da su Liburni dijelove višeglavih igala koristili za lokalnu inačicu ukrasnog pojasa.

Prema toj interpretaciji, stanovnici južne Liburnije nisu nužno preuzimali gotove predmete iz udaljenih krajeva. Mogli su prihvatiti određenu oblikovnu ideju i prilagoditi je vlastitoj proizvodnoj tradiciji.

Za širenje takvih utjecaja važni su bili kulturni i trgovački kontakti s unutrašnjošću Balkanskog poluotoka i podunavskim prostorom.

Nalazi iz Dragišića pokazuju kako se određeni oblici ukrasa mogu pojaviti daleko od prostora na kojem su nastali, ali njihovu prisutnost ne treba automatski tumačiti kao dokaz doseljavanja pripadnika drugih naroda.

Helenistička keramika otkriva posebnosti pogrebnih običaja

Druga izrazito važna skupina nalaza pripada keramičkom posuđu, osobito posudama koje se povezuju s helenističkom tradicijom.

Tijekom istraživanja pronađene su grobnice građene od obrađenog kamena, različite od starijih ovalnih konstrukcija. Tri takve grobnice iz Brusićevih istraživanja sadržavale su brojne fragmente reljefno ukrašene keramike, karakteristične za 2. i 1. stoljeće prije Krista.

Među zastupljenim oblicima posebno mjesto zauzimaju krateri i zdjele. Krateri su u antičkom mediteranskom svijetu bili povezani s pripremom i miješanjem vina, pa njihova pojava u grobnom kontekstu otvara pitanja o pogrebnim gozbama i ritualnoj uporabi pića.

Brusić je na temelju nalaza s Dragišića i Velike Mrdakovice razmatrao mogućnost da se dio posuđa namjerno razbijao tijekom pogrebnih obreda, nakon čega su njegovi ulomci polagani u grob.

Takva interpretacija predstavlja važan doprinos razumijevanju lokalnih običaja, premda pojedinačni ulomci ne mogu otkriti sve pojedinosti obreda.

Značajno je i pitanje podrijetla keramike. Reljefno ukrašeno posuđe na istočnom Jadranu nije nužno predstavljalo isključivo proizvod uvezen iz udaljenih grčkih središta. Poznate su i lokalne odnosno regionalne radionice koje su razvijale vlastite inačice helenističkih oblika.

Arheološka istraživanja potvrdila su proizvodnju takve keramike na Visu, odnosno antičkoj Isi, te na području Resnika kod Trogira. Za Zadar je također razmatrana mogućnost proizvodnje određenih skupina reljefnog posuđa.

Nalazi iz Dragišića zato su važni za proučavanje proizvodnih i razmjenskih mreža istočnog Jadrana, ali i za razumijevanje načina na koji su helenistički kulturni utjecaji prihvaćani u lokalnim zajednicama.

Kontakti s keltskim kulturnim prostorom

Kasno željezno doba na istočnom Jadranu obilježavaju i kontakti s kulturama srednje Europe.

Na Dragišiću su pronađeni oblici fibula koji se prema tipologiji povezuju s latenskom tradicijom, odnosno materijalnom kulturom poznatom na širem keltskom prostoru.

Posebno su zanimljive fibule tipa Jezerine, nazvane prema nalazištu u dolini Une u današnjoj Bosni i Hercegovini.

U radu iz 2007. godine Dunja Glogović i Marko Menđušić analizirali su dva primjerka tog tipa iz Dragišića i usporedili ih s poznatim nalazima iz Hrvatske.

Prema njihovoj analizi, fibule tipa Jezerine na liburnskom području mogu se datirati najranije oko 30. godine prije Krista.

Takvi nalazi predstavljaju važan kronološki pokazatelj razdoblja kada se tradicionalni oblici liburnskog nakita nalaze zajedno s predmetima karakterističnima za kasnolatenski i ranorimski svijet.

Međutim, pojava latenskih predmeta ne znači nužno da je na Dragišiću postojalo keltsko naselje. Trgovina, mobilnost stanovništva, vojni kontakti i prihvaćanje novih načina odijevanja mogli su pridonijeti njihovoj rasprostranjenosti.

Dragišić je u tom smislu značajan za istraživanje dodira liburnskog, srednjoeuropskog i rimskog kulturnog prostora.

Staklo, jantar i predmeti koji svjedoče o promjenama

Osim metalnog nakita i keramike, grobovi Dragišića sadržavali su brojne druge predmete.

Među njima su staklene perle različitih oblika, jantarni ukrasi, privjesci, prstenje, narukvice, naušnice i dijelovi predmeta koji su mogli služiti osobnoj njezi. Pojedini grobovi sadržavali su znatno više takvih nalaza od drugih.

U monografiji Dunje Glogović posebno su obrađene staklene perle, uključujući primjerke povezane s tipovima poznatima na širem jadranskom i europskom prostoru. Njihova raznovrsnost pokazuje da je stanovništvo Dragišića raspolagalo različitim oblicima ukrasnih predmeta.

Pronađen je i primjerak školjke kauri, što je osobito zanimljivo zbog njezine moguće simboličke uloge. Slični predmeti mogli su služiti kao ukrasi ili amuleti, premda njihovo konkretno značenje na Dragišiću nije moguće pouzdano rekonstruirati.

Jantarni nalazi otvaraju pitanje mreža kroz koje su sirovine i gotovi ukrasi pristizali na istočnojadranski prostor. Ipak, bez posebnih analiza nije moguće odrediti izvor svakog pojedinačnog komada jantara.

Razlike u količini i sastavu grobnih priloga mogle bi upućivati i na razlike u društvenom položaju ili pogrebnim običajima. Međutim, zbog višekratnog pokapanja i različite očuvanosti grobova, nije opravdano izravno izjednačiti bogatstvo nalaza s društvenim statusom određene osobe.

Dolazak rimskog utjecaja i promjene u načinu pokapanja

Najmlađi horizont nekropole pokazuje postupno uključivanje liburnske zajednice u svijet obilježen rimskom političkom i kulturnom prisutnošću.

U grobovima su pronađeni predmeti karakteristični za prijelaz iz kasnog željeznog doba u rano rimsko razdoblje, uključujući određene vrste fibula, dijelove staklenih posuda i rimski novac.

Posebno je zanimljiv nalaz rimskog novca iz groba broj 26, povezanog s Augustovim razdobljem i kovnicom u Lugdunumu, današnjem Lyonu.

Takav predmet predstavlja vrijedan kronološki pokazatelj, iako se datum kovanja novca ne može automatski poistovjetiti s datumom ukopa jer je novac mogao biti korišten i određeno vrijeme nakon izrade.

S rimskim razdobljem povezuje se i pojava staklenih posuda za mirisna ulja i druge sadržaje, kao i promjena pojedinih oblika metalnih kopči.

Na nekropoli je dokumentiran i paljevinski način pokapanja iz rimskog razdoblja, što pokazuje promjene u pogrebnom ritualu u odnosu na ranije prevladavajuće skeletne ukope.

Pritom je važno naglasiti da romanizacija nije predstavljala jednokratan nestanak lokalne tradicije. Različiti oblici nakita, običaja i materijalne kulture mogli su se koristiti istodobno, stvarajući prijelazni kulturni kontekst.

Upravo je mogućnost praćenja tih promjena jedna od najvećih znanstvenih vrijednosti Dragišića.

Je li Dragišić mogao biti antička Arauzona?

Pitanje identifikacije pojedinih liburnskih gradinskih naselja s imenima poznatima iz antičkih pisanih izvora već dugo zaokuplja istraživače.

Jedan od takvih problema odnosi se na antičku Arauzonu, naselje koje se obično traži na području južne Liburnije.

U znanstvenoj literaturi kao moguća lokacija Arauzone posebno se ističe Velika Mrdakovica. Međutim, u razmatranjima povijesne geografije pojavljuje se i Gradina kod Dragišića.

Povjesničar Slobodan Čače te arheolog Zdenko Brusić razmatrali su mogućnosti smještaja antičkog naselja na ovom području, pri čemu su se u raspravama pojavljivala oba lokaliteta.

Ipak, niti jednu identifikaciju nije opravdano prikazivati kao konačno dokazanu.

Važnost Dragišića ne ovisi o tome može li ga se povezati s nekim antičkim imenom. Njegova nekropola i nalazi već sami po sebi pružaju vrijedne podatke o društvu južne Liburnije.

Što još ne znamo o stanovnicima Dragišića?

Unatoč višedesetljetnim istraživanjima, o Dragišiću još postoje značajna otvorena pitanja.

Prije svega, organizacija samoga naselja nije poznata jednako dobro kao njegova nekropola. Ostaci građevina potvrđuju naseljavanje uzvišenja, ali za detaljniju rekonstrukciju svakodnevnog života potrebni su dodatni podaci o rasporedu kuća, njihovim funkcijama i razvoju naselja kroz vrijeme.

Otvoreno je i pitanje odnosa među osobama pokopanima u zajedničkim grobnicama. Osteološke analize već su pokazale zanimljive rezultate, ali bi suvremene bioarheološke metode mogle ponuditi dodatne mogućnosti za proučavanje srodstva, prehrane i mobilnosti stanovništva, ondje gdje bi očuvanost materijala to dopuštala.

Također, velik dio nalaza potječe iz grobnica koje su korištene u više navrata i bile izložene dugotrajnom djelovanju prirodnih procesa. Fragmentiranost predmeta i miješanje nalaza različite starosti ograničavaju preciznost pojedinih zaključaka.

Zbog toga se određene pretpostavke, osobito one o društvenoj hijerarhiji, etničkim kontaktima i obredima, trebaju prikazivati kao znanstvene interpretacije, a ne kao neposredno utvrđene činjenice.

Gradina važna za razumijevanje čitave južne Liburnije

Dragišić zauzima značajno mjesto među arheološkim nalazištima šibenskog zaleđa upravo zbog dugog vremenskog raspona i raznovrsnosti nalaza.

Njegova nekropola omogućuje usporedbu starijih željeznodobnih grobnih konstrukcija s mlađim helenističkim i rimskim utjecajima. Pritom posebno do izražaja dolaze višekratno pokapanje, lokalna proizvodnja nakita, prihvaćanje novih oblika fibula i uporaba reljefno ukrašene keramike u pogrebnim obredima.

U usporedbi s Velikom Mrdakovicom, Ninom, Aserijom i drugim liburnskim središtima, Dragišić pridonosi razumijevanju regionalnih razlika unutar liburnskog kulturnog prostora.

Njegova važnost stoga ne proizlazi samo iz broja istraženih grobova ili vrijednosti pojedinih predmeta, nego iz mogućnosti da se na istom lokalitetu promatraju promjene koje su obilježile nekoliko stoljeća povijesti istočnog Jadrana.

Gradina Dragišić jedan je od lokaliteta bez kojih bi slika južne Liburnije, njezinih stanovnika i njihovih kontakata s antičkim svijetom bila znatno nepotpunija.