Gradina iznad Turske peći

Točno iznad jeseničke župne crkve sv. Roka, u okomitoj stijeni Primorske kose, Škobalj opisuje pećinu koju narod zove Turska peć, i gradinu na vrhu klisure iznad nje. Pećina i gradina nisu isti objekt. Ni zid u pećini ni kamena gomila na vrhu nisu iskopani.

Pećina

Prirodni otvor pećine, piše, lako je pristupačan, vrlo visok i širok, a sav je pregrađen jakim zidom od jednog do drugog kraja, ali ne u cijeloj visini. Zid je od kamena s vapnenim mortom. Na zapadnoj strani diže se do tjemena pećine, a nakon par metara spušta se na polovicu. Po sredini su vrata. Tlo je prekriveno crnom zemljom. Pećina je duga oko 35 m, u prednjem dijelu visoka oko 6 m, a prema unutrašnjosti se spušta u uzak procjep za koji se kaže da vodi duboko u planinu. To je kazivanje, ne izmjereni hodnik. Crtež je sl. 95.

Navodno su Turci tu pećinu zazidali i u njoj držali pograničnu stražu. Škobalj to donosi kao narodnu predaju. Mort u zidu sam po sebi nije datum osmanske straže, niti dokaz da je zid prapovijestan. Ispod ove pećine, nešto zapadnije, opisuje manju pećinu pregrađenu od poda do vrha, s dva otvora jedan ispod drugoga (sl. 96). Donji bi mogao biti vrata, ali mu je teško prići, pa ga prije čita kao prozor.

Te pećine uspoređuje s pregrađenim pećinama u okomitoj stijeni bliže rtu Marjana, kod crkvice sv. Jere, koje se smatraju eremitažama. Za jednu na Marjanu predaja kaže da je u njoj boravio sv. Jeronim. Škobalj odmah razlikuje jeseničku pećinu: po obliku im ne može biti slična jer je vrlo široka i otvorena. Usporedba nije identifikacija.

Gradina na vrhu

Pročelje je okomita klisura do vrha, a točno iznad pećine stoji gradina. Sastoji se od dvostrukog vijugavog zida koji od jednog do drugog ruba planine zatvara izbočeni vrh klisure, u duljini od 35 m i najvećoj širini od 17 m (sl. 97). S vanjske strane vijugavog zida nasuta je gomila običnog kamenja, na zapadnoj strani mnogo veća. Zid ide s obje strane do ruba klisure, a nasuta gomila ne ide tako. Na zapadnom kraju Škobalj vidi golem stog koji se obara niz sjevernu stranu, a prema istoku nasip postaje sve manji.

U prepisu je jedna rečenica o tome kako je zapadna gomila dodana zidu nejasna, pa je ovdje ne rekonstruiamo. Jasno je ono što slijedi. Škobalj ne vjeruje da je gomila nastala samo rušenjem zida koji se nekoć dizao u visinu, jer bi oboreni kamen tada, piše, morao biti na svim stranama jednak. Na suhozidnom vijencu ne nalazi tragove ulaza.

Razliku u veličini gomile radije čita kao obred ili ceremonijal kojega se, kako piše, drže i ostale gradine. Naziv gradina za njega možda ne znači samo utvrđenje nego i žrtvište. Poziva se na mišljenje dr. Reinacha za gradine na Glasincu, koje je bilo odbijeno, ali ga drži vrijednim spomena, i na djelomičan pristanak Fiale. To je Škobaljeva hipoteza iz 1970., ne nalaz s iskopavanja. Neobičan nasip nije dokaz žrtvenika.

Tugare ovu gradinu zovu Barića gradinom, valjda zato što su u blizini Barića kuće i ograde. Narod s južne strane, u Jesenicama, zove je samo Gradina. Pećinu zove Turska peć ili jednostavno Pećina. Škobalj dodaje da je pećina mogla biti obitavalište prethistorijskih ljudi i da su slavenski poganski narodi u pećinama vidjeli stanove vila i planinskih duhova kojima su prinosili žrtve. Ni to nije dokazano na ovom kamenu. Značka na karti položaj je gradine koji je poslan, ne ulaz u pećinu.