„Kopila je čudo!“ Na Korčuli otkriveno više od stotinu dječjih ukopa, ilirska kaciga i tragovi zagonetnog nestanka drevne zajednice

Kraj listopada, sunčan dan na Korčuli. Nema vjetra, temperatura je ugodna, a pogled s uzvisina iznad Blatskog polja oduzima dah. Dok se penjemo kamenitim padinama, teško je zamisliti da je upravo ovdje, među današnjim maslinicima, suhozidima i makijom, prije nekoliko tisuća godina živjela zajednica čija nas ostavština tek počinje iznenađivati. Ispod naizgled običnog kamenja nalaze se monumentalne grobnice neobičnog oblika, ljudski ostaci, stotine keramičkih posuda, raskošan nakit, oružje i predmeti koji svjedoče o živim vezama drevnih Korčulana s ostatkom Mediterana.

Jedno od najpotresnijih otkrića tiče se najmlađih. U jednoj od grobnica dokumentirano je više od stotinu ukopa djece koja nisu doživjela treću godinu života, i to u samom središtu nekropole. U 15. epizodi serijala Ilirija razgovarali smo s Izv. prof. dr. sc. Igorom Borzićem, arheologom sa Sveučilišta u Zadru i voditeljem istraživanja na Kopili. Razgovor koji je počeo prapovijesnom Korčulom pretvorio se u putovanje kroz gotovo tri tisućljeća, do rimskih osvajanja i mogućeg nestanka zajednice koja je stoljećima gospodarila ovim dijelom otoka. Upoznali smo i dvojicu mladih Korčulana koji istražuju prošlost vlastitog otoka.

Korčula je bila raskrižje drevnog svijeta

Igor Borzić voli reći da je Korčula arheološki Eldorado. Od Vele spile, u kojoj su dokumentirani tragovi najstarijih prapovijesnih razdoblja, preko brončanodobnih gradina do helenističke i rimske baštine, na otoku se mogu pratiti velike promjene u razvoju ljudskih zajednica. Za Kopilu je ipak presudno mjesto u prostoru. S vrha gradine pogled se, kako objašnjava, otvara prema Pelješcu, Neretvanskom zaljevu, Hvaru, Visu, Lastovu i velikom dijelu srednjodalmatinskog akvatorija, a u neposrednoj blizini leži Blatsko polje, iznimno važan poljoprivredni resurs. Ta kombinacija omogućavala je nadzor pomorskih putova i pristup plodnom zemljištu. „Kad se popnete na Kopilu, pred vama je praktički cijela srednja Dalmacija i ulaz u južnu Dalmaciju. Imate golem prostor koji možete kontrolirati“, kaže Borzić.

Arheolozi su na gradini proveli manja istraživanja na nekoliko položaja. Pronađena keramika i radiokarbonske analize koštanog materijala pokazale su da najstariji zasad utvrđeni tragovi naselja sežu približno u 1500. godinu prije Krista, u srednje brončano doba. Slični datumi utvrđeni su i na drugim korčulanskim gradinama, što upućuje na mogućnost da je otok tada prolazio kroz fazu intenzivnijeg naseljavanja. Velika zagonetka ostaje vremenski raskorak. Dok najstariji tragovi naselja pripadaju brončanom dobu, poznata nekropola u podnožju datira tek od 4. do 1. stoljeća prije Krista. Istraživačima tako još nedostaje približno 1100 godina povijesti pokapanja. Gdje su pokapani ljudi koji su ondje živjeli tijekom ranijih stoljeća, jesu li grobnice na drugom mjestu ili se stariji ukopi kriju ispod danas poznate nekropole, još nije odgovoreno. Borzić kaže da to nije nužno na istom mjestu, ali da se ispod grobnica koje se sada istražuju mogu pronaći tragovi starijih ukopa. Odgovore otežava i to što su dijelovi gradine tijekom 19. stoljeća intenzivno krčeni radi sadnje vinograda, pa su brojni slojevi poremećeni ili uništeni. Paradoksalno, upravo su težaci koji su obrađivali kameniti krajolik možda zaslužni što je barem dio nekropole ostao sačuvan.

Grobnice kakve arheolozi nisu poznavali

Sustavna istraživanja nekropole Kopile započela su 2012. godine. Igor Borzić zasluge za prepoznavanje njezine vrijednosti posebno pripisuje arheologu Dinku Radiću. Radić je, zajedno s njim, tijekom obilazaka terena uočio ulomke helenističke keramike i ljudske kosti koji su upućivali na drevno groblje. Za nalaze s Kopile znalo se još u 19. stoljeću: Nikola Ostojić, prvi načelnik općine Blato, spominjao je stare predmete s ovog područja, a dio materijala kasnije je završio u dubrovačkim muzejskim zbirkama. Tek su suvremena istraživanja otkrila stvarne razmjere nalazišta. „Kad smo počeli otvarati prvu grobnicu, očekivanja nisu bila pretjerano velika. A onda su se počeli pojavljivati predmeti kakve nisam imao priliku vidjeti“, prisjeća se Borzić.

Pred istraživačima se postupno otkrila nekropola od dva odvojena sklopa monumentalnih grobnica, međusobno udaljena pedesetak metara. U svakom se prepoznaje približno četrnaest grobnih struktura, premda konačan broj još nije utvrđen. Grobnice su građene od lokalnog vapnenca, u tehnici suhozida. Monumentalni vanjski zidovi, ponegdje visoki gotovo dva metra, zatvaraju nepravilne kružne i polukružne cjeline. Kako su se grobnice tijekom vremena nadovezivale jedna na drugu, nastala je struktura koja iz zraka podsjeća na pčelinje saće. Takav raspored prepoznat je u stručnoj javnosti kao zaseban tip grobne arhitekture.

Neobičniji od samih zidova jest način pokapanja. Za razliku od današnjih grobova, u kojima najčešće počiva jedna ili nekoliko osoba, grobnice na Kopili služile su za višestruke ukope tijekom duljih razdoblja. Istraživači pretpostavljaju da je riječ o obiteljskim grobnicama, jer su u njima ostaci muškaraca, žena i djece. Dvije se ipak posebno izdvajaju. „U dvije takve grobnice pronašli smo isključivo ostatke najmlađe djece, one koja nisu doživjela više od tri godine“, govori Igor Borzić. Prema podacima predstavljenima tijekom muzejske prezentacije Kopile, u jednoj od dječjih grobnica dokumentirano je više od stotinu ukopa. U nekim grčkim i rimskim zajednicama ukopi vrlo male djece često su bili prostorno izdvojeni od grobova odraslih. Na Kopili su grobnice najmlađih smještene u središtu nekropole. Borzić smatra da to može govoriti o odnosu stanovnika prema djeci koja nisu uspjela odrasti: „Oni su itekako imali pijetet prema toj, ja volim reći, neostvarenoj budućnosti svoje zajednice.“ Nalazi zasad ne daju jednostavan odgovor zašto je dječja smrtnost bila tako velika, niti omogućuju pouzdanu rekonstrukciju svih pogrebnih običaja. Zato Kopila ostaje važna i za buduća antropološka istraživanja.

Ilirska kaciga, stotine posuda i grobnica 11

Ako su dječji ukopi najemotivniji dio priče, pronađeni predmeti najbolje pokazuju koliko je otočna zajednica bila razvijena i povezana s okolnim svijetom. Već je prva istražena grobnica ostavila arheologe bez daha. „Nemate baš svaki dan priliku pred sobom vidjeti dvjestotinjak helenističkih posuda“, prisjeća se Igor Borzić. Uz keramiku pojavili su se metalni predmeti, staklene i jantarne perle, nakit, fibule, ukrasne igle i dijelovi nošnje. Posebnu pozornost izazvala je ilirska kaciga. Najprije su pronađeni njezini ulomci, a kasnije je u drugom dijelu nekropole, na dubini od približno dva metra, otkriven i potpuno očuvan primjerak. Takve se kacige u starijoj literaturi često nazivaju grčko-ilirskima, no Borzić objašnjava da ih se sve češće promatra kao proizvod lokalnih radionica pod grčkim kulturnim utjecajem. Ne nalaze se u svim grobovima. „To nam daje za razmišljati da je ovdje ipak bila riječ o osobi koja je bila prvak u zajednici“, kaže, upućujući na mogućnost ratničke aristokracije.

Na Kopili su pronađene i staklene perle u obliku grozda, golubice i dupina, jantarni privjesci te srebrni nakit. Među iznimnim nalazima je helenistički skifos s ugraviranim prikazom lova na jelena, motivom koji Borzić slikovito uspoređuje s mnogo starijim prapovijesnim umjetničkim prikazima. Tijekom snimanja emisije vidjeli smo i čišćenje srebrne spiralne narukvice sa završetkom u obliku zmijske glave. Ovogodišnja kampanja bila je usmjerena na grobnicu broj 11, čije je istraživanje započelo 2025. Po Borzićevim riječima riječ je o iznimno bogatoj grobnici s nalazima iz posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista. Uz ljudske ostatke, keramiku i različite vrste nakita posebno se ističe pojasna kopča tipa Nadin. „Ekskluziva – najjužniji dosad pronađeni nalaz pojasne kopče tipa Nadin“, istaknuo je tijekom obilaska. Takav nalaz proširuje spoznaje o rasprostranjenosti pojedinih oblika nakita i opreme te o kontaktima zajednica na istočnom Jadranu. Kaciga i ostali spomenuti predmeti ne potječu iz iste grobnice. Riječ je o rezultatima različitih kampanja koje zajedno otkrivaju složenu sliku života i pogrebnih običaja. Ta se slika znatno razlikuje od predodžbe o izoliranim i zaostalim stanovnicima drevne Dalmacije. Borzić posebno ističe veze Korčule s grčkim svijetom, prvenstveno s Issom, današnjim Visom. Količina keramike koja se može povezati s isejskim radionicama upućuje na vrlo intenzivne kontakte. „Kad gledate količinu isejskih proizvoda, imate dojam da je ta komunikacija bila na svakodnevnoj razini. Nekako imate dojam postojanja trajekta“, kaže. Usporedba služi da se istakne koliko su pomorske veze bile važne. More nije bilo prepreka, nego prostor kojim su putovali ljudi, roba, znanje i ideje. Zato Borzić odbacuje pojednostavljenu sliku prema kojoj su Grci i Iliri neprestano bili neprijatelji. Razdoblja sukoba nedvojbeno su postojala, ali nalazi upućuju i na dugotrajne trgovinske, kulturne i vjerojatno društvene kontakte.

Je li Oktavijanov pohod označio kraj

Pred kraj razgovora ostaje pitanje što se dogodilo sa zajednicom koja je stoljećima živjela na Kopili i pokapala mrtve u monumentalnim grobnicama. Odgovor vodi u posljednja desetljeća prije Krista, u vrijeme rimskog osvajanja istočne obale Jadrana. Apijan u djelu o ilirskim ratovima opisuje Oktavijanove vojne akcije protiv otočnih zajednica, uključujući stanovnike Korčule i Mljeta. Prema njegovu zapisu Rimljani su otočane optuživali za gusarenje i pobunu, a uslijedila je iznimno brutalna kaznena akcija: mladi muškarci ubijeni, ostatak stanovništva prodan u roblje. Riječ je o događajima povezanima s pohodima od 35. do 33. godine prije Krista. Antičke izvore treba čitati kritički, osobito kada nastaju iz perspektive države koja osvaja tuđi prostor i opravdava vlastite postupke. Postoji ipak zanimljiva podudarnost. „Mi na gradinskim lokalitetima na otoku Korčuli zasad nemamo tragova života nakon kraja prvog stoljeća prije Krista“, objašnjava Igor Borzić. I nekropola Kopile daje najmlađi materijal upravo iz druge polovice toga stoljeća. To samo po sebi ne dokazuje da je stanovništvo stradalo na način koji opisuje Apijan, niti da se na Kopili dogodio pokolj. Podudarnost između pisanih izvora i prestanka korištenja gradinskih naselja ipak otvara ozbiljnu mogućnost da je rimsko osvajanje dovelo do velike demografske i društvene promjene.

Borzić upozorava da nakon toga dolazi do transformacije otočnog krajolika. Ranija gradinska naselja gube ulogu, a u rimsko doba život se sve više organizira u nižim područjima, oko gospodarskih i stambenih imanja poznatih kao villae rusticae. Nestaje jedan način života, pojavljuje se drugi. Ostaje otvoreno jesu li ljudi s gradina velikim dijelom stradali ili odvedeni, kako tvrdi antički pisac, ili je dio preživio i prilagodio se. Odgovore bi mogla pružiti buduća istraživanja, uključujući analize drevne DNK. Pojedine antropološke, dentalne i početne genetičke analize već su provedene. Detaljnija istraživanja mogla bi reći više o biološkom podrijetlu stanovnika, njihovim međusobnim vezama i mogućem miješanju s drugim jadranskim zajednicama. Takvi bi nalazi bili dragocjeni i za rasprave o identitetu, koji se u literaturi ponekad povezuje s Plerejima i sa širim političkim prostorom ilirskog, odnosno ardijejskog kraljevstva. Za sada te poveznice ostaju predmet stručnih tumačenja, a ne konačno dokazane činjenice.

Mladi Korčulani istražuju vlastitu povijest

Nekoliko metara od razgovora mladi arheolozi rade u grobnici broj 11. U rukama su im mali alati, kistovi i pincete. Svaki pomak kamena i svako čišćenje sloja traže pažnju. Prizor može izgledati mirno, ali riječ je o fizički iznimno zahtjevnom poslu, osobito kad se radi satima u neprirodnom položaju, na tvrdom i neravnom terenu. Na Kopili smo upoznali Miroslava Novaka, studenta diplomskog studija arheologije na Sveučilištu u Zadru, i Ivana Maškovića, diplomiranog arheologa koji je postao i jedan od voditelja istraživanja. Obojica su iz Vele Luke. Novak kaže da je za njegovu odluku o studiju velikim dijelom zaslužan upravo Dinko Radić, koji mu je predavao povijest u osnovnoj školi. „Glavni krivac je zapravo profesor Dinko Radić“, kaže uz osmijeh. Na terenskim istraživanjima sudjeluje od 2023. Pokazuje i detalj iz grobnice koju istražuju: zapadni dio, prema rasporedu ostataka i nalaza, povezuju s muškim pokojnicima, a istočni sa ženskima. Na zapadnoj strani pronađene su fibule i predmeti povezani s muškom opremom, uključujući oružje, dok je istočna bogatija nakitom, iglama i staklenim perlama.

Priča Ivana Maškovića počela je drukčije. Na Kopilu je prvi put došao 2016., još kao srednjoškolac, nakon što ga je majka potaknula da tijekom ljeta radi nešto korisno. U početku nije mogao zamisliti da će se time baviti profesionalno. „S vremenom sam se u to zaljubio“, prisjeća se. Ta je ljubav prerasla u studij arheologije i stručni rad. Danas istražuje lokalitet na kojem je arheologiju upoznao kao dječak. Na pitanje koliko lokalna zajednica razumije vrijednost Kopile kaže da je riječ o bogatstvu koje još nije dovoljno prepoznato. „Ovo je bogatstvo koje se ne može opisati. Čudo, baš čudo od lokaliteta.“

Igor Borzić ističe da je za budućnost arheologije na Korčuli osobito važno što stasaju nove generacije domaćih istraživača, ljudi osobno povezanih s prostorom čiju prošlost proučavaju. Najveći izazov Kopile više nije samo otkrivanje, nego trajno očuvanje i predstavljanje javnosti. Zbog osjetljivosti vapnenca i suhozidnih konstrukcija dijelovi istraženih grobnica već su zaštićeni kamenim nasipom, a slična zaštita planirana je i za grobnicu broj 11. Općina Blato potvrdila je 21. listopada 2026. završetak ovogodišnje kampanje, provedene pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i u organizaciji Općine Blato. Voditelji istraživanja bili su Igor Borzić i Ivan Mašković. Pronađeni materijal predviđen je za konzervaciju i daljnju znanstvenu obradu. Borzić se nada da će buduća rješenja omogućiti i kvalitetnu prezentaciju arhitekture, bez ugrožavanja izvornih ostataka. Dio blaga javnost je već vidjela. Izložba „Kopila – grad mrtvih nad poljem života“ predstavljena je 2025. u Arheološkom muzeju u Splitu, a nalazi su dostupni i u muzejskom postavu u Blatu. Nijedna vitrina ipak ne dočarava prostor u kojem su ljudi živjeli i pokapali mrtve. „Lokalitete ovog tipa zaista treba prezentirati, jer ih ne možete doživjeti ako niste došli u sam prostor“, smatra Borzić.

Na kraju razgovora vraćamo se na korčulanski krajolik. Iza nas ostaju grobnice, kameni zidovi, istraživači i tragovi ljudi koji su na istom mjestu živjeli prije više od dvije tisuće godina, a ispred nas pitanje koliko smo svjesni bogatstva koje imamo. „Kopila je čudo. Kopila je fantastičan arheološki lokalitet“, zaključuje Igor Borzić, uz želju da postane primjer kako se arheološka baština može istraživati, čuvati i približiti svima. Povijest Dalmacije nije počela dolaskom Rimljana, niti njezina najstarija poglavlja moramo tražiti samo u antičkim gradovima. Mnogo prije toga na otocima su živjele zajednice koje su gradile utvrđena naselja, trgovale s udaljenim krajevima, izrađivale umjetnički vrijedne predmete, ratovale, podizale djecu i pokapale najmilije uz složene običaje. Njihova imena uglavnom nisu poznata, a jezik je ostao bez glasa. Kamen, keramika i grobnice na Kopili još pričaju njihove priče, a arheolozi ih, sloj po sloj, ponovno otkrivaju.