PEČAT OD VRIMENA Gdje su se nalazili ilirski gradovi Pituntium, Nareste i Oneum? Arheologinja Maja Vidović provela nas je gradinama i gomilama Peruna

Ako pitate ljude kako se zove brdo koje se nalazi na jugu drevnih Poljica, odgovori će biti različiti. Oni iz Žrnovnice i Strožanca reći će Perun, oni iz Gornje Podstrane Vršina, a dalje prema jugoistoku Mošnica. Nastojanja da se brdu da jedinstven naziv uglavnom nisu uspjela, a najbolji pokušaji bili su Poljička planina i Primorska kosa. Možda nas multinazivlje ne treba iznenaditi s obzirom na to da su još od prapovijesti cijelo područje naseljavale tri različite ilirske zajednice – Pituntini, Narestini i Onastini. Njihove granice, koje su oblikovale zemlju, povijest i odnose među ljudima, zapisane su u kamenu. „Terminacijski natpisi" otkriveni su u 19. stoljeću na područjima Dubrave i Kruga, a svjedoče o drevnim dogovorima još iz doba rimskih careva Kaligule i Klaudija.

Naselja Pituntium, Nareste i Oneum, o kojima pišu i rimski pisci poput Plinija, mijenjala su se pod utjecajem različitih kultura. Smatra se da je Pituntij stajao na brežuljku Mutograsu ili u Gornjoj Podstrani, Nareste se vjerojatno nalazio na području današnjih Jesenica, a Oneum na području današnjeg naselja Borak iznad Omiša, odnosno zaseoka Baučići. U krajoliku se posebno ističe brežuljak Mutogras, koji krije vjerojatnu lokaciju nekadašnjeg ilirskog, a potom i antičkog naselja Pituntij. Smješten na samom jugoistoku današnje Podstrane, njegove južne padine na kojima su otkriveni fragmenti grčke keramike, dijelovi nakita kao što su perlice, spiralnonaočarasti privjesci, narukvice i slično, nekoliko kopalja, površinski nalazi novca kao i ostatci starih grobnica svjedoče o kronologiji utjecaja kultura na jadranskoj obali.

Brdo Perun sa svojim vrhovima i prastarim kamenim gomilama i danas krije povijest života starih Delmata. Gradine su utvrđena mjesta na uzvisinama koje se intenzivno javljaju kroz brončano i željezno doba. To su utvrde koje su imale nekoliko funkcija – mogle su biti naselja, torovi za stoku, refugiji ili promatračnice. Lako se prepoznaju po debelom bedemu koji je građen od lomljenog neobrađenog kamenja bez veziva. Ilirsko stanovništvo, pretežito stočarsko, podizalo je gradine i obrambene zidove i tako ostavilo tragove svojih života i rituala koji nisu izblijedjeli do danas, potrebno je tek malo volje i sredstava da se kvalitetnije zaroni u svijet naših predaka. Taj brdski krajolik, prepun priča i legendi, čuva uspomene na živote drevnih Poljičana. Kada god se divite ljepoti i starosti Dioklecijanove palače, ostataka Salone ili novootkrivenog helenističkog masivnog bedema u Epetiju, znajte da ne tako daleko od Splita postoje ostaci gradina i gomila koji su stotine, a neki i preko 1000 godina stariji od slavnih antičkih zdanja.

Na području Podstrane djeluje Planinarsko društvo Perun koje je svojim aktivnostima oplemenilo ovaj mitski brdski prostor ne samo održavanjem planinarskih staza, izgradnjom planinarske infrastrukture, organizacijom sportskih događaja poput Perun adventure race, već i iniciranjem kulturno-mitoloških staza koje spajaju prapovijesne gomile i gradine Peruna. Jednu sunčanu subotu iskoristili smo za cjelodnevnu turu s arheologinjom Majom Vidović koja nas je provela širokim područjem od Vilanjskog grada i Pišćenice sve do krajnjeg zapadnog Perunovog vrha, Perunsko, gdje se nalaze prapovijesna gradina i današnja crkvica Sv. Jure.

„Cilj je tematske staze povezati sve ove prapovijesne znamenitosti tako da ih posjetitelj može vidjeti i prijeći u jednom danu. Upravo je područje od Pišćenice do krajnjeg zapada brda naseljavala zajednica Pituntina. Pišćenica je vjerojatno bila točka razgraničenja između Pituntina i Narestina - zajednice koja je naseljavala područje današnjih Jesenica. Nakon Pišćenice prestaje planinarska staza i kreće 'divlji' dio grebena. Pituntini, Narestini i Onastini pripadali su zajednici Delmata”, ističe Vidović.

„Delmati su dio ilirske skupine u širem smislu, iako je danas vidljivo da se materijalna kultura između Delmata i primjerice Liburna, Japoda i Histra međusobno razlikuje. Ako govorimo o nošnji ili keramici, vidjet ćemo da je svaka zajednica imala svoje specifičnosti po pitanju navedenoga, zbog čega se ne može govoriti o Ilirima kao jedinstvenoj zajednici”, pojašnjava splitska arheologinja.

Delmati su zauzimali prostor srednje Dalmacije, između rijeka Krke i Neretve, te dio jugozapadne Hercegovine – prostor oko krških polja (Duvanjskog, Livanjskog, Kupreškog i Glamočkog polja) koja su činila okosnicu njihovog gospodarstva. Njihovo širenje na obalu vjerojatno se događa u 4. stoljeću prije Krista. U to vrijeme Grci na našoj strani obale osnivaju svoje kolonije kao što su Issa na Visu i Pharos u Starom gradu, pa se javlja i njihov utjecaj u vidu vojne opreme, keramike i dijelova nošnje, iako je suživot Grka i autohtonog stanovništva još uvijek nepoznat.

U nastavku donosimo opise lokacija prapovijesnih točaka.

Nalazi se na prirodnom putu od mora (nisam sigurna kako se točno misli „od mora“, precizirati) za srednja Poljica, neposredno iznad Gornje Podstrane. Drugi takav prirodni put nalazi se kod Sv. Maksima, a baš kao na Vršini, s južne strane brda vrlo je strmo, a sa sjeverne je nagib terena kudikamo blaži. Na Vršini se priča puno više bazira na praslavenskoj mitologiji nego na ilirskom sloju. Većina autora smatra da bi se po logici prostora ovdje trebalo nalaziti utvrđenje jer se gradine inače nalaze na putevima. Ne manje bitno, cijeli je ovaj prostor vjerojatno je služio ispaši, kad se uzme u obzir da je okosnica gospodarstva Delmata bilo stočarstvo. Stari put vjerojatno je išao od sv. Jure na Vršini prema Vilanjskom gradu gdje postoji utvrđenje i nastavljao se prema Trvrčićima u Srinjinama gdje također postoje dvije gomile. Ovi putovi su u prošlosti bili jako dobro osigurani. Neki elementi današnjeg zida oko crkvice Sv. Jure na Vršini ukazuju na postojanje prapovijesnog bedema, iako se jasno vidi da je veći dio bedema razgrađen ili nadograđivan, posebice ako se u obzir uzmu ukopi koji se nalaze u samom bedemu. Za preciznije vremensko određenje lokaliteta nužni su pronalasci materijalnih ostataka, osobito keramike.

Za bilo kakve podrobnije zaključke bit će potrebno poduzeti arheološka istraživanja. Veći dio dosadašnjih teza vezanih uz prapovijesno razdoblje na Perunu velikim se dijelom oslanja na prostornu logiku, ali i analogiju s istraživanjima na Kozjaku i u Hercegovini, osobito Livanjskom i Duvanjskom polju. Logika prostora je ista – sve se gradine nalaze na rubu polja i uz komunikacije. Radi se o velikim krškim poljima koja okružuju visoke planine na čijim su „kukovima” izgrađena utvrđenja, a identična situacija je na primorskim planinama i brdima Dalmacije. Upravo nas nedostatak znanstvenog materijala sprječava u točnom datiranju pojedinih gradina na Perunu, iako su gradine kao pojave u krajoliku odlika brončanog i željeznog doba.

Predstavlja jednu od važnijih točaka na brdu, smješten je na kamenoj zaravni sjeveroistočno od crkve Sv. Jure. Gradina je visoka oko deset metara i okružena dvama prstenima suhozida – donji je znatno masivniji i širi. Strateški položaj Vilanjskog grada omogućavao je širok pregled nad prostorom – s njega se pruža pogled na Pišćenicu, Sv. Jure (Juru ili nedostaje neka apozicija, crkvu?) na Vršini, Sv. Maksima, Omišku Dinaru, Biokovo, Mosor i Sridivicu, pa čak i na udaljenog Svetog Jure na zapadu. Takva lokacija sugerira i njegovu funkciju kao granice pastirskih domena između ilirskih plemena – podstranskih Pituntina i jeseničkih Narestina. Ta međuplemenska granica prolazila je kroz ovo područje, čime je gradina mogla imati ključnu ulogu u kontroli teritorija i međuplemenskih odnosa.

Uz to, Vilanjski grad čuva tragove oštećenja koja su možda nastala tijekom Drugog svjetskog rata, što upućuje na njegovu dugotrajnu važnost kroz povijest. Gradina je pristupačna posjetiteljima, iako do nje ne vodi obilježeni planinarski put, što je čini zanimljivim, ali i izazovnim odredištem za ljubitelje povijesti i arheologije.

Smještena je visoko iznad Gornje Podstrane, predstavlja impozantnu kamenu gomilu stožastog oblika, koja se uzdiže na oko 480 metara nadmorske visine, približno kilometar istočno od crkve sv. Jure na Vršini. Ova monumentalna građevina, široka oko 30 metara i visoka oko 7 metara, sa svih je strana prekrivena slojevima grubog kamenja, čiji se vrh s vremenom pretvorio u sitni šljunak.