Liburni: arheolozi nas poveli u srce drevne Asserije. Pronašli rimske freske stare 1.800 godina, a ispod zidina krije se još stariji grad

Na svega nekoliko kilometara od Benkovca, u mjestu Podgrađe, nalaze se ostaci jednoga od najimpresivnijih antičkih gradova u Hrvatskoj. Asseria, nekadašnje važno središte Liburna, a kasnije razvijen rimski municipij, i danas zadivljuje monumentalnim bedemima koji gotovo u cijelosti okružuju nekadašnji grad. Međutim, ono najzanimljivije na ovom lokalitetu često nije vidljivo na prvi pogled. Ispod rimskih građevina skrivaju se ostaci liburnskih kuća i fortifikacija, a među najnovijim otkrićima posebno se ističu rimske freske s kraja 2. i početka 3. stoljeća, pronađene u jednoj od prostorija unutar grada.

Ekipa Dalmacije Danas obišla je Asseriju u pratnji dr. sc. Berislava Štefanca, arheologa i muzejskog savjetnika Muzeja antičkog stakla u Zadru i voditelja istraživanja, te Anamarije Eterović Borzić, muzejske savjetnice iste ustanove i voditeljice istraživanja. Na samom terenu pridružila nam se i Martina Rajzl, viša konzervatorica-restauratorica Arheološkog muzeja u Zadru, specijalizirana za zaštitu zidnog slikarstva, mozaika i kamene građe. Tijekom višesatnog obilaska doznali smo kako je nastao ovaj grad, tko su bili njegovi stanovnici, kako su Rimljani promijenili njegov izgled te zbog čega se na pojedinim dijelovima lokaliteta arheolozi doslovno kreću centimetar po centimetar.

Poseban dojam ostavlja činjenica da se Asseria ne može promatrati kao grad iz samo jednoga povijesnog razdoblja. Ona je višeslojni arheološki lokalitet na kojem je moguće pratiti razvoj od željeznodobnog liburnskog naselja preko rimskog grada do kasnoantičkih utvrda i srednjovjekovnih nastambi. Upravo ta slojevitost predstavlja najveću vrijednost Asserije, ali istodobno i velik izazov za njezino istraživanje i buduću prezentaciju.

Tko su bili Liburni i kada je nastala Asseria?

Liburni su bili jedna od važnijih zajednica istočnog Jadrana tijekom željeznog doba. Njihovo se područje tradicionalno smješta između rijeke Raše u Istri i rijeke Krke u Dalmaciji, uključujući velik dio sjevernojadranskih otoka, obale i zadarskog zaleđa. Poznati su po razvijenim pomorskim tradicijama, ali i po brojnim gradinskim naseljima, gospodarskim vezama i karakterističnim pogrebnim običajima.

Među važnijim liburnskim središtima isticale su se Aenona, današnji Nin, Iader, današnji Zadar, Nedinum u Nadinu, Varvaria na Bribirskoj glavici i Asseria, smještena na uzvisini koja je omogućavala nadzor nad okolnim poljima i komunikacijskim pravcima.

Arheolozi objašnjavaju da se najraniji dosad potvrđeni tragovi naseljavanja Asserije povezuju sa starijim željeznim dobom, približno sa 6. stoljećem prije Krista. To ne znači da možemo sa sigurnošću odrediti godinu njezina osnutka, nego da se za to razdoblje raspolaže prepoznatljivim arheološkim nalazima. Grad se tijekom sljedećih stoljeća razvijao, a njegova je važnost postupno rasla.

„Asseria je bila moćno liburnsko, a kasnije rimsko središte. O njezinoj važnosti i danas svjedoče monumentalne gradske zidine, ali i nalazi koje otkrivamo tijekom istraživanja”, pojašnjava Eterović Borzić.

Za razumijevanje njezina položaja dovoljno je popeti se na rub gradinskoga platoa. Odatle se pruža pogled na plodno zemljište, dok se u daljini mogu prepoznati pravci prema drugim značajnim liburnskim središtima. Asseria je imala povoljan položaj i za kopneni promet prema Jadru, Nadinu, Bribiru i unutrašnjosti, a važnu vezu s morem predstavljalo je područje današnjih Pakoštana, gdje su arheološkim istraživanjima potvrđeni ostaci antičke luke.

Premda danas djeluje kao izdvojena arheološka lokacija, Asseria je u svoje vrijeme bila dio razvijene mreže naselja, putova i gospodarskih veza. Njezina se važnost temeljila upravo na spoju poljoprivrednog zaleđa, prometnih pravaca i dostupnosti jadranskih pomorskih komunikacija.

Liburnski cipusi: neobični spomenici koji izgledaju poput stupova

Na samom početku obilaska pažnju su nam privukli karakteristični kameni spomenici cilindričnog oblika. Na prvi pogled mogli bi se zamijeniti za ostatke stupova, no riječ je o liburnskim cipusima, posebnoj vrsti nadgrobnih spomenika koji predstavljaju jedno od najprepoznatljivijih obilježja romanizirane Liburnije.

„To nisu stupovi, nego nadgrobni spomenici. Specifični su za prostor Liburnije, a pojedini oblici posebno su karakteristični upravo za Aseriju. Na njima su se nalazila natpisna polja koja su donosila podatke o pokojniku i osobi koja je spomenik podigla”, objašnjava Eterović Borzić.

Cipusi su najčešće izrađivani od vapnenca, a sastojali su se od cilindričnog tijela, profilirane baze i karakterističnog završetka oblikovanog poput borove šišarke ili češera. Na njihovoj prednjoj strani često se nalazilo natpisno polje s latinskim tekstom. Ti su natpisi dragocjeni jer donose osobna imena, rodbinske odnose i druge podatke o stanovnicima rimskodobne Asserije.

Posebno je zanimljivo da mnogi cipusi nisu pronađeni na izvornim grobnim mjestima. Tijekom kasne antike, kada su se gradske zidine dodatno učvršćivale, stariji su nadgrobni spomenici često korišteni kao građevinski materijal. Tako su cipusi, zajedno s drugim kamenim spomenicima, završili ugrađeni u kasnoantičke obrambene konstrukcije.

Asseria je bila i jedno od značajnih središta proizvodnje tih spomenika. Njihova brojnost i prepoznatljiva obrada pokazuju postojanje razvijene lokalne kamenoklesarske tradicije koja je djelovala tijekom rimskoga razdoblja.

Tri povijesna razdoblja, tri različita načina gradnje bedema

Najimpresivniji dio obilaska svakako su monumentalne zidine koje okružuju Asseriju. Danas je moguće pratiti više od tisuću metara gradskog obrambenog pojasa, a na pojedinim su dijelovima zidovi očuvani u iznimnoj visini.

Prema Štefančevim riječima, najveća je vrijednost Asserije činjenica da se na određenim mjestima mogu gotovo neposredno usporediti prapovijesni liburnski, rimski i kasnoantički bedemi.

Najstariji su bedemi pripadali liburnskom gradinskom naselju. Građeni su suhozidnom tehnikom, slaganjem kamenih blokova bez vezivnog morta. Njihova je širina ovisila o položaju i obrambenim potrebama. Na pojedinim su dijelovima bili široki oko metar i pol, dok su u blizini ulaza mogli dosezati tri ili četiri metra.

Posebno su zanimljivi ljevkasto oblikovani ulazi, projektirani tako da otežaju prodor mogućih napadača. Pristupni prostor mogao je biti dodatno zaštićen kraćim predzidom, koji je onemogućavao izravan ulazak u naselje.

Arheolozi su na nekoliko mjesta pronašli situacije u kojima rimski zidovi i kule stoje neposredno na starijim liburnskim konstrukcijama. Rimljani, dakle, nisu uvijek potpuno rušili zidine koje su zatekli. Ondje gdje je bilo moguće, koristili su postojeći obrambeni pravac, uklanjajući samo dijelove potrebne za izgradnju novih temelja.

„Ovdje na jednom mjestu možemo pratiti kontinuitet fortifikacija. Imamo prapovijesni liburnski bedem, na njega se nadovezuje rimska kula, a ispred se u kasnoj antici gradi još jedan obrambeni zid”, pokazuje Štefanac tijekom obilaska.

Velika promjena nastupila je tijekom kasnoga republikanskog i ranoga carskog razdoblja, kada Asseria dobiva monumentalne rimske bedeme građene od pravilno obrađenih kamenih blokova. U toj se arhitekturi koristi tehnika poznata kao opus quadratum, odnosno zidanje pravilnim kamenim klesancima, često s istaknutom površinom pojedinih blokova, takozvanom bunjom.

Posebno su impresivni zidovi na sjevernoj strani grada, gdje su pojedine konstrukcije dosezale širinu oko tri metra. Na dijelu zapadnog obrambenog poteza, prema objašnjenju arheologa, zidine su sačuvane i do približno sedam metara visine.

Takvi bedemi nisu nužno imali isključivo vojnu funkciju. Monumentalna gradska arhitektura bila je i simbol prestiža, odnosno znak da je nekadašnje gradinsko središte poprimilo obilježja razvijenoga rimskog grada.

Trajanova vrata: monumentalni ulaz podignut u čast rimskog cara

Među najpoznatijim spomenicima Asserije ističu se Trajanova vrata, monumentalni ulaz oblikovan poput slavoluka, koji je podignut početkom 2. stoljeća poslije Krista.

Naziv potječe od rimskog cara Trajana, čije se ime povezivalo s počasnim natpisom pronađenim tijekom starijih arheoloških istraživanja. Izgradnjom toga ulaza Asseria je dobila još jedan izrazito reprezentativan element rimske gradske arhitekture.

Štefanac objašnjava da su ostatke vrata istraživali još arheolozi početkom 20. stoljeća, kada je njihovo otkriće izazvalo veliko zanimanje stručne javnosti. Ipak, do danas nije sačuvana cjelovita izvorna konstrukcija slavoluka.

U novijim istraživanjima ponovno su razmatrani ostaci temelja i njihov položaj, ali arheolozi naglašavaju da pojedine dijelove nije opravdano otkapati pod svaku cijenu. Kamen od kojega su građeni vrlo je osjetljiv i sklon listanju, pa bi nepotrebno izlaganje moglo izazvati dodatna oštećenja.

Upravo taj primjer pokazuje jednu od važnih promjena u suvremenoj arheologiji: nije cilj otkriti što više zidova i spomenika ako se time ugrožava njihovo dugoročno očuvanje.

Uz monumentalni ulaz grad je imao i manje prolaze raspoređene duž obrambenog pojasa. Njihova je uloga bila omogućiti komunikaciju s okolnim prostorom, ali i pružiti mogućnost zatvaranja pojedinih pristupa u slučaju opasnosti.

Zašto rimski forum nije bio u središtu Asserije?

Jedna od najvećih zanimljivosti Asserije odnosi se na položaj njezina foruma, glavnog javnog trga rimskoga grada.

U mnogim planski oblikovanim rimskim gradovima forum se nalazio u središnjem dijelu urbanog prostora. Međutim, Asseria je nastala razvojem starijega liburnskog naselja, zbog čega njezina urbana organizacija nije slijedila jednostavnu pravilnu shemu.

Aserijatski forum nalazio se uz rub gradinskog platoa, na prostoru današnje crkve sv. Duha. Upravo je taj neobičan položaj jedno od pitanja koje smo postavili našim sugovornicima.

Prema Štefančevu tumačenju, moguće je da su rimski graditelji poštovali položaj starijega liburnskog svetišta, koje se moglo nalaziti na tom dijelu naselja. Istodobno je položaj imao i praktične prednosti, uključujući određenu zaklonjenost od vjetra i povezanost s okolnim prostorom.

Takvo objašnjenje predstavlja stručnu pretpostavku, a ne konačno dokazanu činjenicu. Položaj eventualnog predrimskog svetišta i njegov odnos prema kasnijem forumu još zahtijevaju dodatna istraživanja.

Sam forum bio je popločan, a uz njegove rubove nalazili su se trijemovi sa stupovima, odnosno portici. Arheološki nalazi potvrđuju ostatke popločanja, arhitektonskih elemenata i sustava odvodnje, uključujući kanaliće kojima se uklanjala kišnica.

Zanimljivo je i što su dijelovi rimske arhitekture tijekom kasnijih razdoblja ponovno korišteni. U zidovima crkve sv. Duha i pojedinim susjednim građevinama mogu se prepoznati spolije, odnosno kameni elementi preuzeti sa starijih građevina.

Istraživanja su pokazala da je forum svoj reprezentativni izgled postupno dobivao tijekom 1. stoljeća poslije Krista, osobito od Klaudijeva razdoblja nadalje. Njegovo oblikovanje nije bilo jednokratan zahvat, nego dio dugotrajnog razvoja grada.

Što su arheolozi pronašli ispod rimskih građevina?

Tijekom obilaska imali smo priliku posjetiti i dijelove Asserije na kojima se upravo provode arheološka istraživanja. Posebno je zanimljiv prostor u blizini takozvanih Malih vrata, gdje su ispod rimskih slojeva pronađeni ostaci znatno starijih liburnskih nastambi.

Štefanac objašnjava da se na tom području istražuje već dulje vrijeme, a rezultati su omogućili prepoznavanje više faza naseljavanja. Među najvažnijim nalazima ističu se ostaci suhozidnih zidova, podnica od nabijene zemlje, ognjišta i skladišnih jama.

Na jednom je mjestu pronađeno ognjište omeđeno kamenim pločama postavljenima okomito, unutar kojega je sačuvana znatna količina gareži. Organski materijal iz takvih konteksta može se analizirati radiokarbonskom metodom kako bi se dodatno provjerila kronologija pojedinih slojeva.

Posebno su zanimljive velike keramičke posude koje su bile ukopane u podove prostorija. Riječ je o spremnicima koji su se mogli koristiti za čuvanje žitarica i drugih namirnica, što predstavlja važan dokaz gospodarskih aktivnosti unutar liburnskog naselja.

„Ovdje možemo vidjeti kako su izgledale prapovijesne nastambe. Imamo suhozidne zidove, podnice, udubljenja za drvene stupove, ognjišta i velike posude koje su bile ugrađene u sam pod”, objašnjava Štefanac.

Nalazi pokazuju da kuće nisu bile građene isključivo od kamena. Drveni stupovi, pruće, glina i drugi organski materijali također su mogli biti važni dijelovi stambenih konstrukcija, premda se takvi elementi danas mnogo teže očuvaju.

Na jednoj od istraženih pozicija posebno je jasno vidljivo kako temelji rimske građevine presijecaju starije liburnske slojeve. Upravo takav odnos konstrukcija omogućuje arheolozima rekonstrukciju različitih građevinskih faza.

Rimljani su imali cisterne, a na jelovniku su bile i školjke

U jednoj od rimskih prostorija pronađeni su i ostaci veće cisterne za vodu, što svjedoči o važnosti opskrbe naselja vodom. Na uzvišenim gradskim položajima upravljanje vodom predstavljalo je važan dio svakodnevnog života, osobito tijekom sušnih razdoblja.

No možda još zanimljivije nalaze predstavljaju životinjske kosti i ostaci školjaka. Tijekom istraživanja dokumentirani su brojni ostaci domaćih životinja, među kojima se ističu ovce i koze, ali i tragovi korištenja morskih proizvoda.

Među pronađenim školjkama spominju se dagnje i jakobove kapice, što pokazuje da je do stanovnika Asserije dolazila i hrana iz obalnog prostora.

Takvi nalazi zanimljivi su zbog činjenice da se grad nalazio u unutrašnjosti, ali relativno blizu mora. Stanovnici su zahvaljujući prometnim i trgovačkim vezama mogli nabavljati namirnice s obale, dok su lokalni poljoprivredni i stočarski proizvodi činili važan dio gospodarstva.

Ipak, sama brojnost životinjskih kostiju na arheološkom lokalitetu ne omogućuje precizno određivanje jelovnika svih stanovnika. Za rekonstrukciju prehrane potrebno je uzeti u obzir vrstu nalaza, način njihova odlaganja i rezultate posebnih arheozooloških analiza.

Veliko iznenađenje: otkrivene rimske freske iz 3. stoljeća

Među najzanimljivijim otkrićima novijih istraživanja Asserije posebno mjesto zauzimaju ostaci rimskih zidnih slikarija, pronađeni u jednoj od građevina koja se zasad tumači kao mogući stambeni kompleks.

Dio oslikane žbuke sačuvan je na izvornome položaju, odnosno in situ, dok su brojni ulomci pronađeni u urušenim slojevima. Upravo takvi nalazi omogućuju arheolozima da pokušaju rekonstruirati ne samo izgled nekadašnjih zidova nego i redoslijed njihova urušavanja.

Tijekom našeg obilaska na terenu je radila Martina Rajzl, viša konzervatorica-restauratorica Arheološkog muzeja u Zadru. Njezin zadatak bio je zaštititi i učvrstiti posebno osjetljive ulomke fresaka prije njihova podizanja i prijenosa na daljnju obradu.

„Ono što mi ovdje vidimo jest više slojeva žbuke i urušenja. Dio je izvorno bio na zidu, a dio se tijekom propadanja građevine odvojio. Upravo nam položaj tih fragmenata može pomoći da rekonstruiramo kako je prostorija izgledala i na koji se način urušavala”, objašnjava Rajzl.

Posebno je zanimljivo što oslikana žbuka pokazuje različite faze uređenja unutrašnjeg prostora. U jednoj je fazi zid bio prekriven grubljom žbukom koja je imala zaštitnu i praktičnu funkciju, dok je kasnije preko nje nanesen finiji sloj s dekoracijom.

Takav nalaz otvara mogućnost da je prostorija tijekom vremena mijenjala izgled, a možda i funkciju. Međutim, točan broj faza i njihovo trajanje potrebno je odrediti sustavnom analizom.

Prema preliminarnim datacijama i stilskim obilježjima, sačuvane slikarije povezane su s krajem 2. i osobito 3. stoljećem poslije Krista.

Crvene i zelene linije, cvjetni motivi i imitacija arhitekture

Na sačuvanim ulomcima fresaka dominiraju geometrijski organizirane crvene i zelene linije, kojima je zidna površina bila podijeljena na pravokutna polja. Takav način ukrašavanja poznat je kao linearni stil, karakterističan za dio rimskoga zidnog slikarstva 3. stoljeća.

Rajzl nam objašnjava da su Rimljani razvili iznimno sofisticirane tehnike obrade i oslikavanja zidova, oslanjajući se na starije grčke i etrurske tradicije. U razvijenim rimskim interijerima žbuka se mogla obrađivati i polirati do vrlo glatke površine, a slikarstvom se često oponašala arhitektura, kamena oplata i drugi luksuzni dekorativni elementi.

Na Asseriji se ne radi o bogatim figuralnim prizorima kakvi su poznati iz Pompeja, nego o jednostavnijoj, ali vrlo zanimljivoj dekoraciji.

„Ovdje vidimo linije koje oblikuju polja i na određeni način imitiraju arhitektonsku podjelu zida. Između njih mogli su se nalaziti različiti motivi, poput cvjetova ili grozdova”, pojašnjava Rajzl.

Upravo takve motive potvrdilo je i stručno izlaganje o rimskom zidnom slikarstvu Asserije, koje potpisuju Martina Rajzl, Anamarija Eterović Borzić i Berislav Štefanac. U njemu se posebno ističu crvene i zelene linije te crveni cvjetni motivi, povezani s dekorativnim izrazom 3. stoljeća.

Važnost otkrića ne proizlazi samo iz estetske vrijednosti fresaka. Zidne slikarije pružaju neposredan uvid u izgled unutrašnjih prostora rimskog grada, o čemu se na mnogim lokalitetima sačuva znatno manje podataka nego o monumentalnim javnim građevinama.

Zanimljivo je i pitanje namjene istraživane prostorije. Jednostavnija dekoracija mogla se nalaziti u privatnim, gospodarskim ili javnim objektima. Rajzl pritom spominje usporedbe sa zidnim slikarstvom pojedinih ugostiteljskih prostora u rimskom gradu Ostiji.

No zasad nije dokazano da je istraživana prostorija u Asseriji bila gostionica ili taberna. Takva je mogućnost jedna od interpretacija koje će trebati provjeriti proučavanjem cjelokupne arhitekture i arheoloških nalaza.

Kako su Rimljani izrađivali freske i zašto su sačuvane gotovo dvije tisuće godina?

Rimsko zidno slikarstvo razvilo je nekoliko različitih tehnika. Najpoznatija je fresko tehnika, u kojoj se pigment nanosi na svježu vapnenu žbuku. Tijekom stvrdnjavanja žbuke dolazi do kemijskog procesa u kojem kalcijev hidroksid reagira s ugljikovim dioksidom iz zraka, pri čemu nastaje kalcijev karbonat.

Taj proces, poznat kao karbonatizacija, omogućuje povezivanje pigmenta i podloge te pridonosi dugotrajnosti slikarije.

„Kada se pigment nanese na svježu žbuku, on tijekom kemijskog procesa postaje povezan s njezinom površinom. Upravo zato takvo slikarstvo može biti iznimno postojano”, objašnjava Rajzl.

U izradi fresaka često su korišteni mineralni pigmenti, među kojima se posebno ističu zemljani tonovi. Na aserijskim ulomcima prisutni su crveni pigmenti koji odgovaraju dekorativnoj tradiciji temeljenoj na uporabi željeznih oksida, odnosno crvenog okera. Točan sastav pojedinih boja može se dodatno provjeravati laboratorijskim analizama.

Osim slikanja na potpuno svježoj žbuci, poznate su i druge tehnike, uključujući fresco secco, odnosno slikanje na već osušenoj žbuci uz uporabu odgovarajućeg veziva, te prijelazne postupke slikanja na djelomično osušenoj podlozi.

Zbog razlika među tehnikama nije svaka zidna slikarija jednako otporna na vodu, vlagu i mehaničke utjecaje. Upravo zato konzervatori svakoj površini pristupaju individualno, uz procjenu njezine očuvanosti i sastava.

Spašavanje fresaka: što je nanovapno i kako se koriste suvremene metode?

Posebno zanimljiv dio našeg obilaska odnosio se na konzervatorsko-restauratorske postupke kojima se pokušavaju zaštititi pronađene zidne slikarije.

Kod fragmenata koji su otpali sa zidova velik problem predstavlja njihova krhkost. Ako se takav fragment pokuša jednostavno podignuti iz zemlje, postoji opasnost da se raspadne na brojne dijelove i da se izgube podaci o izvornom položaju oslikane površine.

Rajzl nam je pokazala kako se oko pojedinih fragmenata izrađuje privremena potpora ili zaštitna posteljica, koja omogućuje sigurno podizanje i transport. Na nekim se površinama koriste i posebni zaštitni materijali, uključujući tanki japanski papir, kako bi se spriječilo odvajanje osjetljivih dijelova tijekom zahvata.

Nakon prijenosa u radionicu slijede pažljivo čišćenje, dokumentiranje, učvršćivanje i eventualno sastavljanje fragmenata.

Posebno važna suvremena tehnika uključuje primjenu nanovapna, odnosno vrlo sitnih čestica kalcijeva hidroksida. Takvi se materijali koriste za konsolidaciju oslabljenih vapnenih žbuka i određenih vrsta oslikanih površina.

Nanovapno djeluje tako da omogućuje ponovno povezivanje oslabljenih dijelova mineralne podloge. Njegova učinkovitost ovisi o sastavu materijala, poroznosti, vlazi i drugim uvjetima, pa se postupak mora pažljivo prilagoditi konkretnom nalazu.

„Najvažnije je da se freska najprije stabilizira kako se više ne bi raspadala. Tek nakon toga možemo razmišljati o njezinoj prezentaciji”, objašnjava Rajzl.

Konačni je cilj istraživača povezati fragmente i, gdje to nalazi dopuštaju, rekonstruirati izgled nekadašnjeg oslikanog zida. Takva rekonstrukcija ne mora nužno značiti fizičko vraćanje svih fragmenata na izvornu građevinu. U nekim slučajevima primjerenija je muzejska prezentacija, dok se digitalnim metodama može prikazati izgled cijeloga prostora.

Asseria u kasnoj antici: dodatni bedemi i kršćanske grobnice

Razvoj Asserije nije završio tijekom razdoblja najvećega rimskog urbanog procvata. Tijekom 5. i 6. stoljeća na području grada poduzimani su novi obrambeni zahvati, povezani s promijenjenim političkim i sigurnosnim okolnostima kasne antike.

Na pojedinim su dijelovima rimskih zidina izgrađeni kontrafori, odnosno masivne potporne konstrukcije, dok se ispred glavnog obrambenog pojasa pojavio novi zid poznat kao proteihizma ili predzid.

Na određenim mjestima taj se predzid nalazi približno pet do šest metara ispred rimskoga bedema, čime je stvoren dodatni obrambeni prostor. Takva je arhitektura mogla otežati približavanje opsadnih sprava glavnim gradskim zidinama.

Posebno je zanimljivo da su tijekom kasnoantičkih radova često korišteni stariji kameni spomenici. Arheolozi su u obrambenim konstrukcijama pronašli više od stotinu spolija, uključujući dijelove arhitekture i nadgrobne spomenike.

No jedan od najneobičnijih nalaza nalazi se uz sjeverne zidine. Ondje je otkrivena ranokršćanska grobnica sa svodom, čiji se nastanak prema pronađenim predmetima povezuje s krajem 5. ili početkom 6. stoljeća.

Štefanac ističe da je posebno zanimljiv način na koji je grobnica uklopljena u kasniju obrambenu arhitekturu. Prilikom izgradnje kontrafora nije potpuno uništena, nego je sačuvana unutar složene građevinske situacije.

Na širem području pronađeno je i više od trideset ranokršćanskih grobova, što pokazuje važnost ovoga prostora za kasnoantičko stanovništvo.

Položaj grobnice i određeni arhitektonski nalazi otvaraju mogućnost da se u blizini nalazila ranokršćanska crkva, ali njezin položaj i izgled još nisu konačno utvrđeni. To predstavlja jedan od važnih zadataka budućih istraživanja.

Je li Asseria napuštena nakon propasti Rimskog Carstva?

Jedno od zanimljivijih pitanja odnosi se na sudbinu grada nakon kasne antike.

Arheolozi objašnjavaju da je urbani život Asserije tijekom 6. stoljeća postupno zamro, što je bilo povezano sa širim političkim i društvenim promjenama na istočnom Jadranu. Međutim, to ne znači da je položaj ostao potpuno napušten.

Novija istraživanja pokazala su više srednjovjekovnih horizonata, uključujući tragove aktivnosti od 11. do 13. stoljeća. Za razliku od monumentalnih rimskih građevina, srednjovjekovne su nastambe bile znatno jednostavnije, često građene suhozidnom tehnikom.

Takvi nalazi posebno su važni jer potvrđuju dugotrajnu privlačnost strateški povoljnog položaja. Nekadašnji rimski grad postupno je izgubio urbana obilježja, ali su ljudi nastavili koristiti njegove ruševine i okolni prostor.

Asseria je tako tijekom povijesti više puta mijenjala izgled i funkciju, od liburnske gradine do rimskog municipija i kasnijega srednjovjekovnog naselja.

Zašto arheolozi ne otkopaju cijeli grad odjednom?

Tijekom razgovora sa sugovornicima više se puta otvorilo pitanje zašto se radovi na Asseriji odvijaju postupno i zbog čega se pojedini dijelovi nalazišta nakon istraživanja ponovno zaštićuju.

Odgovor je jednostavan, ali iznimno važan: arheološko iskopavanje nepovratno mijenja nalazište. Kada se ukloni sloj zemlje, nestaje dio izvornog arheološkog konteksta, a otkriveni zidovi, žbuka i drugi materijali postaju izloženi utjecaju atmosferilija.

„Nije dovoljno samo otkopati. Onoga trenutka kada uklonimo zemlju, nalaz počinje biti izložen propadanju. Zato danas moramo razmišljati o konzervaciji i dugoročnoj zaštiti”, ističe Rajzl.

Eterović Borzić naglašava da je Asseria višeslojni lokalitet na kojem je svaka faza jednako važna.

„Mi ovdje ne možemo preko noći istražiti i prezentirati cijeli grad. Svaka se faza mora pažljivo dokumentirati. Upravo na taj način dobivamo podatke koji nam omogućuju razumjeti kako se naselje mijenjalo tijekom stoljeća”, objašnjava.

U istraživanjima se zato koriste suvremene metode, uključujući radiokarbonsko datiranje organskih uzoraka, lasersko snimanje, fotogrametriju, snimanje iz zraka i izradu trodimenzionalnih modela.

Digitalna dokumentacija omogućuje vrlo precizno bilježenje položaja zidova i nalaza te predstavlja važnu osnovu za buduće rekonstrukcije i predstavljanje grada posjetiteljima.

Projekt Asseria Nova: hoće li lokalitet dobiti interpretacijski centar?

Asseria je već danas jedan od najzanimljivijih arheoloških lokaliteta sjeverne Dalmacije, ali njezin potencijal za javnu prezentaciju još nije u potpunosti iskorišten.

Tijekom razgovora sa sugovornicima otvorilo se pitanje mogućeg razvoja arheološkog parka i interpretacijskog centra, koji bi posjetiteljima omogućio potpunije razumijevanje povijesti grada.

U ranijim planskim dokumentima Grada Benkovca takva je koncepcija razmatrana pod nazivom Asseria Nova, a uključivala je razvoj arheološkoga tematskog parka, interpretacijskih sadržaja i infrastrukture za posjetitelje.

Štefanac ističe da se tijekom istraživanja sve više pažnje posvećuje i budućoj prezentaciji. Izrada kvalitetne dokumentacije, konzervacija bedema i istraživanje reprezentativnih dijelova grada važni su koraci u tom smjeru.

Jedna od mogućnosti uključuje interpretacijski centar s lapidarijem, odnosno prostorom za izlaganje kamenih spomenika, uz digitalne rekonstrukcije koje bi prikazivale izgled liburnskoga i rimskoga grada.

Takva prezentacija posebno bi vrijedna bila za razumijevanje gradskih bedema, foruma, stambenih prostora i drugih struktura koje se danas mogu prepoznati samo djelomično.

Ipak, valja naglasiti da je riječ o razvojnoj koncepciji, a ne o već dovršenom projektu. Istraživanja, konzervacija i uređenje lokaliteta zahtijevaju znatna sredstva, stručne kapacitete i dugoročno planiranje.

Problem ilegalnih istraživanja i detektoraša

Uz zaštitu arhitektonskih ostataka, jedan od problema s kojima se suočavaju arheolozi odnosi se na neovlaštena iskopavanja i korištenje detektora metala.

Eterović Borzić upozorava da takve aktivnosti ne predstavljaju samo opasnost od odnošenja vrijednih predmeta. Još je ozbiljniji problem uništavanje arheoloških slojeva, zbog čega se trajno gube podaci o vremenu i okolnostima nastanka određenog nalaza.

Pojedinačna metalna izrađevina može biti vrijedna, ali njezino je znanstveno značenje mnogo veće kada je poznato gdje je pronađena, kojem sloju pripada i s kojim se predmetima nalazila.

„Kada netko izvadi predmet iz arheološkog sloja bez stručnog nadzora, nama oduzima mogućnost da razumijemo njegov kontekst. Upravo su nam ti podaci često ključni”, upozorava arheologinja.

Zbog toga istraživači posebno naglašavaju važnost informiranja javnosti i predstavljanja rezultata znanstvenoga rada.

Muzej antičkog stakla u Zadru nastoji lokalitet približiti posjetiteljima kroz izložbe, publikacije i edukativne projekte. Dio aserijatskih nalaza već se može vidjeti u muzejskim zbirkama, dok se kroz posebne programe i publikacije pokušava zainteresirati mlađe generacije za arheološku baštinu.

Asseria zaslužuje mjesto među najvažnijim arheološkim odredištima Hrvatske

Nakon obilaska svih važnijih dijelova lokaliteta, od prapovijesnih zidina i monumentalnih rimskih bedema do foruma, ranokršćanskih grobnica i novih istraživanja stambenih prostora, postaje jasno zašto Asseria ima iznimno značenje za hrvatsku arheologiju.

Malo je lokaliteta na kojima se na tako pregledan način mogu pratiti gotovo dva i pol tisućljeća graditeljstva i naseljavanja. Još je manje onih na kojima se na istom mjestu mogu vidjeti različite generacije obrambenih zidova, od liburnskih suhozida do rimske monumentalne arhitekture i kasnoantičkih predzidova.

Posebno su vrijedna najnovija otkrića koja pažnju usmjeravaju s monumentalnih građevina na svakodnevni život stanovnika. Liburnska ognjišta, skladišne posude, životinjske kosti, rimske cisterne i zidne slikarije otvaraju pitanja na koja se ne može odgovoriti samo proučavanjem velikih kamenih blokova.

Otkrivene freske posebno su zanimljive jer omogućuju rekonstruirati dio izgleda nekadašnjih rimskih interijera. Zahvaljujući konzervatorskom radu, moguće je sačuvati fragmente koji bi bez stručne zaštite mogli biti nepovratno uništeni.

Asseria je zato mnogo više od monumentalnih zidina. Ona je mjesto na kojem se još uvijek istražuje kako su živjeli Liburni, kako je rimska vlast mijenjala naslijeđeni grad, kako su se stanovnici prilagođavali nesigurnim vremenima kasne antike i zašto se život na toj uzvisini nastavio čak i nakon nestanka rimskoga urbanog središta.

Naš obilazak pokazao je i nešto što je jednako važno kao samo otkriće novih nalaza: vrijednost arheološkog istraživanja ne mjeri se količinom otkopanog kamenja, nego znanjem koje se iz njega može izvući i sposobnošću da se ta baština sačuva za buduće generacije.

Upravo zato Asseria, jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta istočnog Jadrana, zaslužuje sustavnu zaštitu, daljnja znanstvena istraživanja i kvalitetnu prezentaciju koja će njezinu iznimnu povijest učiniti dostupnom široj javnosti.

Galerija

Sve fotografije snimio je Rade Popadić.