Vela spila na Korčuli: jedno od najvažnijih prapovijesnih nalazišta Jadrana čuva tragove života stare 20.000 godina

Vela spila, smještena iznad Vele Luke na zapadnom dijelu otoka Korčule, jedan je od najznačajnijih prapovijesnih špiljskih lokaliteta Hrvatske i šireg Sredozemlja. Njezina važnost proizlazi iz iznimno bogatih arheoloških naslaga koje dokumentiraju brojne faze ljudske prisutnosti, od gornjeg paleolitika, preko mezolitika i neolitika, do bakrenog i brončanog doba.

Posebnost lokaliteta nije samo njegova starost, nego mogućnost praćenja dugoročnih promjena u gospodarstvu, prehrani, tehnologiji, simboličkom izražavanju i pogrebnim običajima. Dok su najstariji stanovnici ovog prostora živjeli u hladnijem okolišu posljednjeg ledenog doba, kasnije zajednice prilagođavale su se podizanju morske razine, nastanku današnjeg otočnog krajolika i širenju poljoprivrede.

Među najvažnijim otkrićima izdvajaju se ostaci keramičkih figurica starih između 17.500 i 15.000 godina, koji pripadaju najranijim poznatim dokazima razvijene keramičke umjetnosti nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma u Europi. Njihovo otkriće imalo je međunarodni znanstveni odjek jer je pokazalo da su neke paleolitičke zajednice poznavale oblikovanje i termičku obradu gline mnogo prije pojave neolitičkoga keramičkog posuđa.

Velika špilja iznad Velolučkog zaljeva

Vela spila nalazi se na području brda Pinski rat, približno 130 metara iznad današnje razine mora. Ulaz je okrenut prema jugozapadu, a iz prostora ispred špilje pruža se pogled na Velolučki zaljev.

Unutrašnjost čini prostrana dvorana duga približno 50 metara, široka između 30 i 40 metara i visoka do dvadesetak metara. Špilja se razvila u vapnencima kredne starosti, a na njezinu se stropu nalaze dva velika prirodna otvora poznata kao Velo i Malo ždrilo. Oni, zajedno s ulazom, omogućuju prodor dnevne svjetlosti u znatan dio unutrašnjosti.

Zbog položaja, prostranosti i razmjerno povoljnih uvjeta, špilja je tijekom različitih prapovijesnih razdoblja predstavljala pogodno mjesto za boravak ljudi. Međutim, nije bila trajno naseljena tijekom svih dvadeset tisuća godina. Arheološka istraživanja pokazuju različite faze korištenja, uključujući i višemilenijske prekide.

Ispod današnjeg tla nalaze se brojne arheološke naslage. Prema podacima Centra za kulturu Vela Luka, istraženo je oko 200 četvornih metara kulturnih slojeva, a najveća dubina iskopa dosegnula je 10,6 metara. Na najdubljim istraživanim mjestima još nije dosegnuta prirodna stijenska podloga.

Upravo ta debljina naslaga predstavlja jednu od najvećih vrijednosti lokaliteta. Različiti slojevi sadrže kamene alatke, ostatke životinja, tragove vatrišta, keramičke predmete, ukrase i ljudske ukope, omogućujući znanstvenicima povezivanje materijalne kulture s promjenama okoliša i kronologijom naseljavanja.

Prije 20.000 godina Korčula nije izgledala kao danas

Najstariji pouzdano dokumentirani tragovi ljudskog boravka u Veloj spili pripadaju epigravetijenu, završnoj fazi gornjeg paleolitika.

To je razdoblje obilježeno velikim klimatskim promjenama nakon vrhunca posljednjeg ledenog doba. Morska razina bila je znatno niža od današnje, a velik dio sadašnjega jadranskog podmorja predstavljao je kopno.

Prostor današnje Vele Luke tada nije bio morski zaljev, nego dio znatno šireg kopnenog krajolika. Rekonstrukcije paleogeografije pokazuju da je morska obala u pojedinim fazama bila udaljena približno deset kilometara od špilje.

Stanovnici su se kretali prostorom drukčijim od današnjeg otočnog krajolika. Lovili su krupnije kopnene životinje, a životinjski ostaci iz paleolitičkih naslaga pokazuju važnost jelena, uz prisutnost divljih goveda, divljih svinja, srna i drugih životinja.

Posebno su zanimljivi nalazi ostataka izumrlog europskog divljeg kopitara poznatog kao Equus hydruntinus, koji se u literaturi često naziva europskim divljim magarcem ili polumagarcem.

Kamene alatke izrađivane su cijepanjem kamenih sirovina. Među njima se nalaze sječiva, grebala, strugala i drugi oblici potrebni za obradu životinjskih ostataka, kože i različitih materijala.

Vela spila omogućuje proučavanje tehničkih postupaka kojima su se koristile te zajednice, ali i njihova odnosa prema okolišu koji se tijekom tisućljeća postupno mijenjao.

Otkriće koje je privuklo svjetsku pozornost

Jedno od najvažnijih arheoloških otkrića u Veloj spili predstavljaju fragmenti predmeta izrađenih od gline, pronađeni u paleolitičkim naslagama.

Međunarodna skupina istraživača, koju su činili Rebecca Farbstein, Dinko Radić, Dejana Brajković i Preston T. Miracle, objavila je 2012. godine u znanstvenom časopisu PLOS ONE rad pod naslovom First Epigravettian Ceramic Figurines from Europe (Vela Spila, Croatia).

Autori su analizirali ukupno 36 keramičkih predmeta i fragmenata koji potječu iz sigurnih epigravetijenskih arheoloških konteksta. Radiokarbonska datiranja pripadajućih slojeva smještaju ih između približno 17.500 i 15.000 godina prije sadašnjosti.

Ovi nalazi nisu keramičke posude za pripremu ili čuvanje hrane. Riječ je o oblikovanim glinenim predmetima, među kojima postoje prepoznatljivi ostaci figurativnih prikaza.

Posebno se ističe fragment označen kao C1, koji predstavlja dio životinjske figurice s očuvanim trupom i prednjim dijelom nogu. Izvorni predmet bio je malen, a očuvani fragment ima dimenzije približno 26 × 27 milimetara i masu od samo četiri grama.

Istraživači smatraju da je mogao prikazivati konja ili jelena, ali životinjska vrsta nije pouzdano određena.

Na figurici su zabilježeni tragovi oblikovanja prstima, što upućuje na svjesno modeliranje gline. Pojedini primjerci imaju i ureze izvedene oštrim predmetom.

Na temelju izgleda površine i drugih tehnoloških karakteristika zaključeno je da je barem dio predmeta bio izložen povišenim temperaturama, odnosno postupku pečenja.

Znanstvena važnost otkrića proizlazi iz činjenice da dokazuje postojanje tradicije oblikovanja i pečenja gline u paleolitičkoj zajednici jugoistočne Europe. Slične, ali znatno starije keramičke figurice poznate su s nalazišta Dolní Věstonice i Pavlov na području današnje Češke.

Između tih srednjoeuropskih nalaza i figurica iz Vele spile postoji vremenski razmak od približno deset tisuća godina. Zbog toga su istraživači predložili mogućnost da se tehnologija oblikovanja i pečenja gline na Korčuli razvila neovisno o starijim europskim tradicijama.

Posebno je važno naglasiti da između paleolitičkih figurica i neolitičkog keramičkog posuđa Vele spile postoji prekid duži od osam tisuća godina. Stoga nema dokaza o neprekinutoj lokalnoj tradiciji keramičke proizvodnje koja bi od paleolitika vodila izravno prema neolitiku.

Podizanje mora promijenilo je život stanovnika

Završetak posljednjeg ledenog doba doveo je do velikih promjena na istočnoj obali Jadrana.

Otapanje ledenih pokrova uzrokovalo je postupno podizanje morske razine i potapanje nekadašnjih obalnih ravnica. Prostor današnjih dalmatinskih otoka postupno je poprimao svoj suvremeni izgled.

Znanstveni rad Human adaptation to changing coastal landscapes in the Eastern Adriatic: Evidence from Vela Spila cave, Croatia, objavljen 2020. godine u časopisu Quaternary Science Reviews, posebno je proučio posljedice tih promjena.

Autori Silas Dean, Marta Pappalardo, Giovanni Boschian, Giorgio Spada, Stašo Forenbaher, Mladen Juračić, Igor Felja, Dinko Radić i Preston T. Miracle povezali su arheološke podatke s rekonstrukcijama nekadašnje obalne crte.

Njihova analiza pokazuje da su zajednice tijekom završnog paleolitika i ranog holocena bile suočene s promjenama morske razine koje su u pojedinim razdobljima dosezale i desetak milimetara godišnje.

Na relativno ravnim obalnim područjima takvo podizanje mora značilo je potapanje velikih kopnenih površina.

Prema jednom od zaključaka istraživanja, nestanak dotadašnjih lovnih područja mogao je biti važan čimbenik u privremenom napuštanju Vele spile.

Arheološki podaci upućuju na prekid intenzivnog korištenja špilje dug približno pet tisuća godina, nakon kojega se tijekom mezolitika ponovno pojavljuju jasni tragovi ljudske aktivnosti.

Ovo je važno jer pokazuje da Vela spila nije samo nalazište koje dokumentira razvoj prapovijesnih tehnologija, nego i lokalitet na kojem se mogu proučavati posljedice klimatskih promjena na ljudske zajednice.

Mezolitički stanovnici okrenuli su se moru

Ponovno intenzivnije korištenje Vele spile tijekom mezolitika povezano je s drukčijim načinom života.

U arheološkim slojevima sve su zastupljeniji ostaci morskih organizama. Otkrivene su brojne ljušture školjkaša i morskih puževa, kao i riblje kosti.

Među ribljim vrstama zabilježene su skuše, cipli, ugori, murine te veće pelagičke ribe. Prisutnost ostataka velikih riba, uključujući tunu i sabljarku, otvara pitanja o ribolovnim sposobnostima mezolitičkih zajednica.

Takvi nalazi upućuju na razvijeno iskorištavanje morskih resursa. Ipak, samo na temelju ribljih kostiju nije moguće u svim slučajevima odrediti načine ribolova ili vrstu plovila kojom su se stanovnici koristili.

Dodatno su zanimljivi nalazi predmeta od kamena vulkanskog podrijetla, jer takve sirovine nisu jednako dostupne na svim dalmatinskim otocima. Njihova prisutnost potiče raspravu o pomorskim kontaktima, kretanju ljudi i razmjeni materijala među otočnim zajednicama.

Detaljniji uvid u mezolitičko razdoblje pruža rad Dinka Radića iz 2005. godine, u kojem su analizirane mezolitičke i starijeneolitičke naslage istražene tijekom kampanje 2004. godine.

Autor je naglasio veliku važnost morskih resursa u prehrani tadašnjeg stanovništva, kao i arheološke pokazatelje koji omogućuju proučavanje prijelaza prema neolitičkom načinu života.

Nakit od školjaka otkriva razvijeno simboličko izražavanje

Stanovnici Vele spile nisu izrađivali isključivo predmete potrebne za prehranu, lov i svakodnevni rad.

Među važnim arheološkim nalazima nalaze se ukrasi izrađeni od morskih školjaka i puževa te životinjskih zuba.

Njihovu važnost detaljno su proučili Emanuela Cristiani, Rebecca Farbstein i Preston T. Miracle u radu objavljenom 2014. godine u časopisu Journal of Anthropological Archaeology.

Istraživači su analizirali ukupno 361 ukrasni predmet iz kasnopaleolitičkih i mezolitičkih slojeva. Uočili su promjene u izboru sirovina i tehnikama njihove obrade.

Tijekom gornjeg paleolitika stanovnici su koristili raznovrsnije materijale, uključujući probušene životinjske zube i različite vrste morskih puževa.

U mezolitiku se posebno ističe uporaba morskog puža Columbella rustica. Rezultati istraživanja pokazuju da je Vela spila bila važno mjesto prikupljanja i obrade tih pužića za izradu ukrasa.

Takvi predmeti mogli su biti dio osobnog nakita, ali i nositelji društvenih i simboličkih značenja.

Ipak, nije moguće pouzdano odrediti jesu li označavali dob, spol, pripadnost zajednici, društveni položaj ili neki drugi oblik identiteta.

Njihova prisutnost pokazuje da su prapovijesni stanovnici koristili materijalnu kulturu i za izražavanje značenja koja nadilaze osnovne potrebe preživljavanja.

Grobovi djece među najvažnijim nalazima mezolitika

Posebno mjesto u istraživanjima Vele spile imaju ljudski ukopi.

U mezolitičkim naslagama pronađeni su ostaci troje djece, čija starost i arheološki kontekst pružaju važne podatke o pogrebnim običajima prapovijesnih zajednica istočnog Jadrana.

Dinko Radić je u radu iz 2005. godine jedan od ukopa opisao kao tada najstariji poznati primjer mezolitičkog pokapanja na istočnoj obali Jadrana.

Riječ je o nalazima od iznimne vrijednosti jer mezolitički ukopi nisu jednako česti na svim nalazištima jadranskog prostora.

Analize ljudskih ostataka omogućuju proučavanje životne dobi, zdravstvenog stanja i određenih pokazatelja životnih uvjeta.

Ipak, interpretacija pojedinih promjena na kostima zahtijeva oprez. Iz njih se ne mogu automatski rekonstruirati svi uzroci smrti ili društvene okolnosti u kojima su djeca živjela.

Važnost tih ukopa proizlazi i iz činjenice da potvrđuju kako je Vela spila, osim mjesta boravka i gospodarskih aktivnosti, imala i pogrebnu ulogu.

Neolitik: dolazak poljoprivrede, stočarstva i novih keramičkih tradicija

Početak neolitika u Veloj spili obično se smješta u razdoblje oko 6200. godine prije Krista.

Neolitizacija je na istočnom Jadranu predstavljala dugotrajan proces tijekom kojega su se širili uzgoj domaćih životinja, proizvodnja hrane, novi oblici naselja i tehnologija izrade keramičkih posuda.

U Veloj spili dokumentirane su različite faze neolitičkog razvoja koje se mogu pratiti prema promjenama u načinu ukrašavanja keramike i drugim arheološkim pokazateljima.

Najstarija neolitička faza povezana je s impresso-keramikom, čija su karakteristična obilježja ukrasi izvedeni utiskivanjem prstiju, školjaka ili drugih predmeta u još mekanu glinenu površinu.

Posebno poznati primjerci ukrašavani su rubovima školjaka srčanki, odnosno kardijalnom tehnikom.

Tijekom srednjeg neolitika razvija se specifična lokalna keramička skupina poznata pod nazivom velolučka kultura, odnosno velolučki stil keramike.

Njezina je važnost u pojavi slikanih keramičkih ukrasa i povezanosti s istodobnim keramičkim tradicijama južne Italije, osobito Apulije.

To otvara pitanje intenziteta i karaktera kontakata između dviju obala Jadrana. Sličnosti u keramičkim stilovima pokazuju širenje ideja i tehnoloških postupaka, ali same po sebi ne omogućuju jednostavno određivanje smjera ili opsega migracija.

U mlađem neolitiku posebno je izražena hvarska kultura, dobro poznata i s drugih nalazišta srednjodalmatinskih otoka.

Karakteristične su joj fino izrađene i ukrašene posude, često tamnih, uglačanih površina, s različitim geometrijskim ornamentima.

Velolučko područje u tom je razdoblju bilo uključeno u širi kulturni prostor koji je povezivao jadranske otoke i priobalje.

Poznati ukop „Babe i dide” zapravo pripada dvjema ženama

Jedno od najpoznatijih otkrića u Veloj spili dogodilo se sredinom 1980-ih godina, kada su arheolozi pronašli grob s ostacima dviju osoba.

Stanovnici Vele Luke nalaz su popularno nazvali „Baba i dida”, zamišljajući pokojnike kao davne pretke današnjeg stanovništva.

Međutim, kasnije antropološke analize pokazale su nešto drukčiju sliku.

Prema podacima Arheološke zbirke Vela Luka, riječ je o dvjema ženskim osobama. Jedna je u trenutku smrti imala približno 15 do 18 godina, a druga 30 do 35 godina.

Zbog toga popularni naziv ne odgovara antropološki utvrđenom spolu pokopanih osoba.

Njihovi ostaci pripadaju mlađem prapovijesnom razdoblju i predstavljaju vrijedan izvor za proučavanje pogrebnih običaja neolitičkih zajednica.

Ovaj nalaz posebno je zanimljiv jer pokazuje kako se lokalna predaja i popularni nazivi ponekad razvijaju neovisno o kasnijim znanstvenim spoznajama.

Život se nastavlja tijekom bakrenog i brončanog doba

Vela spila nije izgubila važnost završetkom neolitika.

Arheološke naslage potvrđuju njezino korištenje tijekom bakrenog i brončanog doba, kada na istočnom Jadranu dolazi do značajnih gospodarskih i društvenih promjena.

Metalurška proizvodnja, razvoj novih tipova oruđa i oružja te promjene u organizaciji naselja obilježavaju ovo razdoblje.

Među zanimljivim nalazima iz Vele spile nalazi se sjekira izrađena od bakra, koja potvrđuje prisutnost metalnih predmeta u materijalnoj kulturi njezinih kasnoprapovijesnih stanovnika.

Pronađen je i ukop djeteta u velikoj keramičkoj posudi, odnosno amfori. Prema dokumentaciji lokalne arheološke zbirke, pripada razdoblju brončanog doba, a ostaci odgovaraju djetetu starom približno dvije i pol do tri godine.

Takav način pokapanja predstavlja važan podatak o promjenama pogrebnih običaja.

Tijekom brončanog doba na dalmatinskom prostoru sve važniju ulogu dobivaju gradinska naselja na uzvišenjima. Špilje pritom ne nestaju iz svakodnevnog života, ali njihova se funkcija postupno mijenja.

Mogle su služiti kao privremena skloništa, mjesta povezana sa stočarstvom ili prostorima posebne namjene, ovisno o lokalnim okolnostima.

Više od sedamdeset godina suvremenih arheoloških istraživanja

Vela spila spominje se u stručnoj i zavičajnoj literaturi već u 19. stoljeću. Jedan od najranijih opisa dao je Nikola Ostojić 1853. godine, upozorivši na zanimljivost lokaliteta.

Prva probna istraživanja provedena su sredinom 20. stoljeća. Među istraživačima koji su prepoznali njezinu važnost bili su Marinko Gjivoje i Grga Novak, jedan od najznačajnijih hrvatskih istraživača prapovijesti Jadrana.

Sustavnije istraživanje započinje 1974. godine pod vodstvom arheologa Božidara Čečuka.

U kasnijim desetljećima posebno važnu ulogu imali su Dinko Radić i Franko Oreb, a istraživanjima su se pridružili i brojni međunarodni stručnjaci, uključujući arheologa Prestona T. Miraclea.

Rezultati rada objavljivani su u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim publikacijama te su pridonijeli razumijevanju paleolitičkog i mezolitičkog života na Jadranu, ranog razvoja keramičke tehnologije i procesa neolitizacije.

Zbog svoje bogate stratigrafije Vela spila važna je i za povezivanje arheoloških podataka s analizama klime, životinjskog svijeta, vegetacije i promjena morske razine.

Zašto je Vela spila važna za europsku prapovijest?

Vela spila pripada skupini nalazišta čija važnost nadilazi regionalne okvire.

Paleolitičke keramičke figurice omogućile su preispitivanje nekadašnjih predodžbi o tome kada i zbog čega su ljudi počeli koristiti glinu za izradu složenijih predmeta.

Mezolitički slojevi pokazuju prilagodbu stanovništva novonastalom otočnom i obalnom okolišu, dok nalazi ukrasa svjedoče o simboličkim tradicijama lovačko-sakupljačkih zajednica.

Neolitičke naslage omogućuju proučavanje širenja poljoprivrede, stočarstva i različitih keramičkih tradicija na istočni Jadran. Posebno su značajne za razumijevanje kontakata s talijanskom obalom i razvoja lokalnih kulturnih skupina.

Istodobno, nalazi iz bakrenog i brončanog doba pokazuju dugotrajnu važnost špilje i u kasnijim fazama prapovijesti.

Unatoč desetljećima istraživanja, prirodna podloga najdubljih dijelova arheoloških naslaga još nije dosegnuta. Stoga ostaje otvorena mogućnost otkrivanja starijih tragova ljudske aktivnosti, premda njihovo postojanje zasad nije potvrđeno.

Vela spila jedan je od ključnih lokaliteta za razumijevanje razvoja prapovijesnih zajednica istočnog Jadrana, od paleolitičkih lovaca do neolitičkih poljoprivrednika i stanovništva ranog metalnog doba.