Vilanjski grad: zagonetna dvostruka gradina na Perunu koju su koristili i u Drugom svjetskom ratu

Na kamenitoj visoravni nedaleko od crkvice sv. Jure na Vršini nalazi se jedna od najneobičnijih gradina Poljičke planine. Dva polukružna kamena bedema, narodna predaja o vilama i tragovi novije vojne uporabe svjedoče o dugoj i slojevitoj povijesti ovog lokaliteta. Njegova izvorna namjena i vrijeme nastanka još nisu pouzdano utvrđeni.

Vilanjski grad – gradina koju su, prema predaji, izgradile vile

Na približno 459 metara nadmorske visine, oko 500 do 600 metara sjeveroistočno od crkvice sv. Jure na Vršini iznad Gornje Podstrane, nalazi se uzvisina Glavica, poznatija pod nazivom Vilanjski grad. Smještena je na prostranoj kamenitoj visoravni Peruna, odnosno Primorske kose, koja se pruža između Žrnovnice i Omiša. Sama se uzvisina nad okolnim terenom izdiže svega desetak metara, ali njezin istaknuti položaj omogućuje pregled velikog dijela planinskog krajolika.

Vilanjski grad posebno je zanimljiv zbog neobičnog rasporeda dvaju kamenih bedema, koji ga izdvajaju među brojnim prapovijesnim gradinama srednje Dalmacije. Lokalitet je detaljno opisao don Ante Škobalj u knjizi Obredne gomile iz 1970. godine, nazvavši ga Dvostruka gradina na Glavici. Iako su njegovi opisi danas vrijedan izvor za proučavanje starijih ostataka, tek noviji arheološki pregledi omogućili su precizniji uvid u dimenzije i očuvanost pojedinih konstrukcija.

Uz Vilanjski grad vezana je i zanimljiva narodna predaja. Prema njoj, gradinu su sagradile vile, a lokalitet se povezuje s dušama poginulih ratnika koje su vile odnosile na nebo. Takva predaja zabilježena je i u novijoj arheološkoj literaturi, na temelju usmenog kazivanja koje je prenio planinar Ivica Lolić. Premda ona ne pruža dokaz o stvarnoj starosti ili namjeni gradine, predstavlja vrijedan dio lokalne tradicije i pokazuje kako je ovo neobično kameno zdanje ostalo prisutno u kolektivnom pamćenju stanovništva.

Neobična građevina s dvama polukružnim bedemima

Najprepoznatljivije obilježje Vilanjskog grada dvije su djelomično koncentrične suhozidne konstrukcije od neobrađenog lokalnog kamena. U unutrašnjosti se nalazi manji, gotovo kružni vijenac koji omeđuje zaravnjen prostor promjera približno deset metara. Oko njega se, s istočne strane, pruža znatno veći polukružni bedem. Između unutarnje i vanjske konstrukcije nalazi se otvoren prostor, dok je zapadna strana uzvisine ostala znatno pristupačnija.

Škobalj je zabilježio da unutarnji suhozid prati široka osipina kamenja te da se na udaljenosti od približno 20 metara nalazi drugi, vanjski bedem. Njegov je raspored slikovito usporedio s polumjesecom i zvijezdom. Takav tlocrt neobičan je i otvara pitanje je li riječ o fortifikacijskom objektu, prostoru posebne namjene ili građevini koja je tijekom vremena mijenjala svoju funkciju.

Preciznija mjerenja donosi arheologinja Maja Vidović u diplomskom radu Kasna prapovijest od Žrnovnice do Omiša iz 2018. godine. Prema njezinu terenskom pregledu, veći polukružni vijenac dug je nešto manje od 90 metara, s prosječnom visinom sačuvanog nasipa od oko 1,70 metara i širinom od približno 3,50 do 3,70 metara. Manji vijenac dug je oko 50 metara i zatvara unutarnji prostor promjera oko deset metara. Obje su konstrukcije građene od nepravilnog, neobrađenog kamena, bez vezivnog morta.

Zanimljivo je da se novija mjerenja razlikuju od pojedinih dimenzija koje je zabilježio Škobalj. Takve razlike mogu proizlaziti iz načina mjerenja, razlikovanja bedema od njegove osipine, ali i iz promjena koje je lokalitet doživio tijekom desetljeća. Vidović je uočila da je vanjski nasip znatno osut na jugoistočnoj strani, dok se na južnom dijelu mjestimice još mogu prepoznati pravilnije složeni redovi suhozida.

Je li Vilanjski grad bio prapovijesna osmatračnica?

Vilanjski grad dio je guste mreže gradinskih položaja koja se proteže duž Primorske kose. Tijekom brončanog i željeznog doba na prostoru istočnog Jadrana nastajale su brojne gradine različitih veličina i funkcija. Neke su bile utvrđena naselja, druge povremena skloništa ili osmatračnice, dok su pojedine mogle služiti za kontrolu putova, granica i stočarskih područja.

Posebno je važna činjenica da se Vilanjski grad nalazi u blizini gradine na Vršini, uz nekadašnju komunikaciju između Primorskih i Srednjih Poljica. Arheolozi Dražen Maršić i Marijan Lozo već su 1994. godine razmatrali mogućnost da su ta dva položaja bila funkcionalno povezana, osobito u nadzoru puta koji je iz primorskog područja vodio prema Srinjinama i unutrašnjosti Poljica.

S Vilanjskog grada pruža se pogled prema Pišćenici, Veloj odnosno Suvoj gomili, Mosoru i Sridivici, a iz šireg prostora moguće je sagledati i položaje prema istočnom dijelu Primorske kose. Posebno je zanimljiva vizualna povezanost s gradinama na Sridivici, koje su također mogle nadzirati komunikacije između Žrnovnice, Sitnoga i područja Peruna.

Takav raspored otvara mogućnost da su pojedine gradine služile kao međusobno povezane promatračke točke. U slučaju Vilanjskog grada to je osobito zanimljivo jer njegov položaj omogućuje pregled dijelova krajolika koji nisu jednako dobro vidljivi s obližnje Vršine. Ipak, međusobna vidljivost sama po sebi ne dokazuje istodobnu uporabu tih položaja niti postojanje organiziranog sustava signalizacije. Za potvrdu takve pretpostavke bilo bi potrebno utvrditi njihovu kronologiju i arheološki kontekst.

Moguća granica teritorija Pituntina i Nerastina

Jedna od zanimljivijih pretpostavki povezuje Vilanjski grad s teritorijalnom organizacijom prapovijesnih zajednica na području današnjih Podstrane i Jesenica. U antičkim izvorima poznati su Pituntini, čije se središte povezuje s područjem Podstrane, te Nerastini, vezani uz područje Jesenica. Riječ je o autohtonim zajednicama srednjodalmatinskog primorja koje su tijekom rimskog razdoblja bile uključene u administrativni sustav provincije Dalmacije.

O njihovu postojanju i razgraničenju svjedoče rimski međašni natpisi. Jedan od osobito važnih nalaza jest natpis s položaja Krč u Dubravi, povezan s razgraničenjem zajednica Pituntina i Nerastina. Takvi spomenici pokazuju koliko su teritorijalne granice bile važne, osobito ondje gdje su se susretali pašnjaci, putovi, naselja i područja gospodarskog iskorištavanja.

U stručnoj i lokalnoj literaturi iznesena je mogućnost da su Pišćenica i Vilanjski grad imali ulogu u nadzoru ili označavanju prostora između tih zajednica. Njihov položaj na planinskom grebenu, blizina starih komunikacija i masivne kamene konstrukcije pružaju određenu osnovu za takvo razmišljanje. Osobito je zanimljivo razmotriti mogućnost da su pojedine gradine istodobno služile za nadzor prolaza i zaštitu sezonskih stočarskih područja.

Međutim, nije dokazano da je Vilanjski grad izgrađen upravo radi označavanja granice Pituntina i Nerastina. Rimski međašni natpisi potvrđuju teritorijalnu organizaciju zajednica, ali ne dokazuju automatski da je svaki obližnji gradinski položaj imao istu funkciju. Jednako tako nije moguće pouzdano utvrditi jesu li oba bedema Vilanjskog grada nastala u brončanom ili željeznom dobu, odnosno jesu li bila korištena u istom razdoblju.

Gradina koja je služila i kao mitraljesko gnijezdo

Povijest Vilanjskog grada nije završila nestankom prapovijesnih zajednica. Prema lokalnim podacima, tijekom Drugoga svjetskog rata ovaj je položaj korišten kao mitraljesko gnijezdo, pri čemu je dio starijih kamenih konstrukcija bio preoblikovan za vojne potrebe. Gradina je tako, mnogo stoljeća nakon svoje moguće izvorne obrambene funkcije, ponovno dobila vojnu ulogu.

Na lokalitetu su i danas vidljivi tragovi oštećenja i naknadnih građevinskih zahvata. Maja Vidović posebno upozorava da je manji kameni vijenac mjestimice devastiran gradnjom novijih struktura. U većem vijencu nalazi se otvor širok približno 1,70 metara, koji bi mogao predstavljati ulaz, ali nije isključeno da je nastao naknadno. Zanimljivo je da Škobalj u svojem opisu ne spominje taj otvor, što dodatno potiče pitanje kada je došlo do njegovih preinaka.

Ipak, točnu kronologiju svih oštećenja nije moguće utvrditi samo na temelju današnjeg izgleda gradine. Lokalni podatak o mitraljeskom gnijezdu važan je za njezinu noviju povijest, ali razdoblje i opseg pojedinih zahvata trebalo bi dodatno potvrditi ratnom dokumentacijom, starijim fotografijama i usporednim terenskim snimanjima. U tom bi smislu bilo korisno razlikovati oštećenja nastala zbog vojne uporabe od kasnijeg premještanja kamena, urušavanja i drugih aktivnosti.

Jesu li bedemi imali i obrednu namjenu?

Don Ante Škobalj veliki je dio svojega istraživanja poljičkih gradina i kamenih gomila usmjerio prema njihovoj mogućoj sakralnoj funkciji. Smatrao je da pojedine građevine nisu morale služiti isključivo obrani, nego da su mogle biti mjesta obreda ili simbolički obilježeni prostori. Neobičan oblik Vilanjskog grada, s dvama polukružnim vijencima i otvorenom zapadnom stranom, uklapao se u njegova razmišljanja o obrednim građevinama prapovijesnog stanovništva.

Takve su interpretacije zanimljive, ali zahtijevaju znatan oprez. Današnja arheologija razlikuje grobne gomile, obrambene bedeme, naseobinske strukture i moguće obredne objekte na temelju njihove arhitekture, položaja te osobito nalaza i stratigrafskih odnosa. Sama neobičnost tlocrta ili položaj prema stranama svijeta ne predstavlja dovoljan dokaz sakralne funkcije.

Za Vilanjski grad zasad nisu poznati objavljeni rezultati sustavnih iskopavanja koji bi potvrdili postojanje žrtvenika, obrednih jama, posebnih votivnih nalaza ili drugih pouzdanih pokazatelja kultne aktivnosti. Zato se mogućnost obredne namjene može spominjati kao jedna od povijesnih interpretacija, ali ne i kao utvrđena činjenica. Jednako tako, legenda o vilama pripada području narodne predaje i ne može se izravno povezivati s vjerovanjima stanovnika brončanog ili željeznog doba.

Važan dio prapovijesnog krajolika koji tek treba istražiti

Unatoč desetljećima zanimanja za Vilanjski grad, najvažnija pitanja o njegovoj povijesti ostala su otvorena. Nije poznato kada su podignuti prvi bedemi, jesu li oba nastala istodobno, koliko se dugo položaj koristio i je li njegova primarna funkcija bila obrambena, teritorijalna ili neka druga. Poseban problem predstavlja nedostatak pouzdano datiranih arheoloških nalaza koji bi omogućili preciznije smještanje gradine u kronološki okvir.

Buduća istraživanja trebala bi uključiti detaljan geodetski i fotogrametrijski snimak, pregled svih očuvanih zidova te dokumentiranje novijih pregradnji. Osobito bi vrijedno bilo usporediti Škobaljev tlocrt s današnjim stanjem, kako bi se ustanovilo koliko se lokalitet promijenio tijekom posljednjih desetljeća. Sustavno istraživanje moglo bi otkriti i postoje li sačuvani kulturni slojevi iz kojih bi se prikupili nalazi za pouzdano datiranje.

Vilanjski grad važan je i kao dio mnogo šireg arheološkog krajolika koji uključuje gradinu na Vršini, Pišćenicu, Velu gomilu, Obloženicu i druge prapovijesne položaje Peruna. Njihova prostorna povezanost pokazuje da su uzvisine iznad Podstrane i Jesenica bile važan dio života nekadašnjih stanovnika ovoga kraja. Jesu li pojedine gradine bile međusobno povezane obrambenim sustavom, služile kao sezonska uporišta pastirskih zajednica ili imale različite funkcije, pitanje je na koje tek treba pronaći arheološki odgovor.

Posebnu vrijednost Vilanjskom gradu daje činjenica da se na istom mjestu susreću ostatci mogućeg prapovijesnog utvrđenja, narodna predaja o vilama i tragovi ratne povijesti 20. stoljeća. Upravo zbog toga ovaj lokalitet zaslužuje detaljniju dokumentaciju, zaštitu od daljnjeg propadanja i prikladnu prezentaciju javnosti.

Napomena: podatak o mitraljeskom gnijezdu tijekom Drugoga svjetskog rata temelji se na lokalnom svjedočanstvu. Novije pregradnje i oštećenja potvrđeni su terenskim pregledom, ali njihovo pojedinačno datiranje još nije pouzdano utvrđeno.